Martina Mlinarević Sopta: Novu ne dočekuje maleni Smajo Ćesir, dragi fra Ivica, ni hrabri rudari

Piše: Martina Mlinarević Sopta

Iza mene su dani u kojima je voda nosila kuće kao da su brodovi, zemlja ih je gutala ko kule od pijeska uz vrisak stanara što su u njima ostavili sve, vrijeme u kojem smo konačno malo ličili na ljude, pružali jedni drugima ruku, zaboravivši na podjele, dajući srce u paketima ljubavi, u neviđenim momentima bola, pomagali čamcima, lopatama, zagrljajima. Novu godinu, 2015.-u, ne dočekuje maleni Smajo Ćesir, dragi fra Ivica, ni hrabri rudari moje zemlje zauvijek zaustavljeni u mraku koji im je bio život da bi prehranili obitelji. Golemo sidro tuge duboko je s ovom godinom usječeno u more naše stvarnosti.

Iza mene su dani kad je crnokosa heroina s kreveta do mene rodila mrvu majušnu zvanog Vito, manjeg od svojeg dlana, sitnijeg od jednog kilograma banana, a koji je sada petomjesečni frajer za kojim će se otimati ženskice kad u školu pođe. Moja mala prijateljica Zara iz Tuzle može puzati, popeti se na guzi uz stepenice i voziti biciklo, iako su joj liječnici rekli da nikad to neće moći. Uskoro će i hodati, eto vidjet ćete. Moj mali prijatelj Andi je dočekao osmi rođendan, iako su svi prognozirali da je šest najveći broj svjećica koje će vidjeti u svom tihom svijetu sa gomilom dijagnoza. Ćaća mi je otišao u penziju i čuva unučad pjevajući im Azru. Kaže da tako izgleda radost. Iza mene su dani kad sam devet mjeseci ležala na kauču da bih ugledala svoju Unu. Bila je ko miš iz mekinja, kliker zamotan u dekicu s očima većim od planete, a sad je inatljiva poglavica tvrdoglavica. Iza mene su dani što su mi u život doveli fascinantna lica, doktoricu Nadu koja je bila zadužena za moju krv u trudnoći, pazeći ko ludi čarobnjak da se ne zgusne ili ne razrijedi previše, držeći tako Unu u meni i mene na životu, genijalnu legendu s kojom sam kliknula na prvu. Objema nam od vrtlarstva uspjeva samo cvijeće u buketu i volimo biti mimosvit.

Doživjela sam čuda, ljubav sa trešnjama u ruci, ostvarila sne, upoznala drugu sebe, molila anesteziologinju da me pokopaju u Roškom polju ako se ne probudim, pišala u kesu od katetera, čekala veliku nuždu sedam dana nakon operacije kao da je loto, naučila mudrosti kakvih ni u jednoj enciklopediji nema, tipa - gusti sok može stvoriti mlijeko u sisi. Majkemi. Plakala i smijala se. Živjela sam.

Imala vas. Ovu genijalnu stranicu koja je sastajalište sjajnih budala što ne jebu živu silu, nego marširaju srcem kroz sve svoje dane. Što me zagrle u svakom crnjaku gurajući ruke kroz ekran da mi modrice oko duše ostanu. Što se vesele u svakoj mojoj sreći, kao da je njihova, kao da su ovdje, a ne u nekim daljinama, pustahijama, da prostiš Amerikama ili Australijama.

Nek vam je godina nova onakva kakvu je sami sebi želite. Ja vam želim samo zdravlja da svu njezinu čudesnost možete izdržati od ushita na nogama. I bilo šta da se desi, ostanite ono isto dijete koje krijete u sebi. Dijete s vrtuljka za malu djecu dok vam se prolaznici smiju, jer se vaše godine potpuno kose sa šarenim konjićima koje jašete. Ko jebe prolaznike. Jer vi uživate i nema veće sreće od te. Voli vas Marta. Hvala za ljubav..

(ono kad rodiš pa možeš pisati ovakve budalaštine na večer dočeka, umjesto da se treskaš uz neku cajku pijan ko zemlja i bariš sve što hoda na dvije noge.)