Martina Mlinarević Sopta: Ništa novo u ovom šupku što se ponekad zemljom zove

Sutra mi je rođendan. Bikovski, tvrdoglavi, trijes'treći. Ovo na mutnoj fotografiji je također moj rođendan. Onaj nakon kojeg misliš da nema više života jer si svoj maksimum radosti, ludila i oduševljenja dosegnuo baš tada. Osamnaesti. Iz nekog boljeg Svemira. Ili tek, posebnijeg Mostara. Osamnaesti.

Piše: Martina Mlinarević Sopta, Facebook

Nikad većih mudonja, nikad manje briga, i nikad sretnijih lica onom čistom, prozračnom radosti koja još nije upoznala ružnoće svijeta i zloću ljudi.

Na fotografiji je Dovla i to je sve što o njemu u tom trenutku znam. Da se zove Vlado i da je na mojoj fešti osamnaestog rođendana kao najrođeniji mi netko i najbliži netko. Došao je u društvu mog prijatelja iz razreda i upao među našu ekipu kao padobranac koji neplanirano rokne s neba u šareno afričko pleme. I uklopi se kao da mu je oduvijek tu mjesto. I širi ruke ka muzici, i ne skida osmijeh s lica, i raspravlja o životno važnim temama u pet ujutro, i dodaje po novu zajebanciju i budalaštinu u krug sjećanja koja se nikad neće zaboraviti. Jednu posebnu boju na sliku mladosti za čiju sretnost ne postoji dovoljno širok ram da je obuhvati. Koja će nas čuvati strašnih ponora onda kad se budemo zadnjim atomom snage pokušavali održati o ivicu postojanja. Onda kad upoznamo okrutnost. Onda kad naglo i sasvim nepripremljeni za kaos, odrastemo.

Dovla je, sjećam se, dočekao s nama jutro. Dok se mamurni i teturavi kao zombiji raspoređujemo po stanu gdje ćemo spavati, a stan izgleda kao da je upravo rasturen atomskom, on će mi reći – "Neka, nek ima vama ostalima mjesta, ja ću na balkon." Tako je i nastala ova fotografija. Ne znam za vas, ali meni već sa slike mirišu lipe. Puna ih je krošnja tog dvorišta u Kalemovoj. Tad još nije bilo brzih, ni superbrzih i ekstra-pametnih mobitela, i morala sam školjcunti s fotoaparatom, samo da bih uvijek imala sačuvan taj trenutak. I trenutke oko njega. Kad smo se konačno probudili, a on je ostao s nama do popodneva kupiti smeće, čistiti i pospremati. I ništa mu nije bilo teško. "Meni je majkemi s vama ko da smo se rodili zajedno!" Opet onako savršeno uklopljen sa osmijehom i forama kojim krepajemo od smijeha. Onako kako se samo smiješ u tim godinama, ne sekirajući se koliko smo glasni, što će nam matere i ćaće pizditi đe smo dosad i imamo li imalo mozga, potpuno nesvjesni da se nikad više kasnije nećemo smijati na takav način. Kasnije, kad nas zakači i dohvati život. Ozbiljan, odvratan, uštirkan i težak. Kad nas razbaci kao praćkom u individualne stvarnosti gdje se svi ponaosob svakodnevno borimo sa stotinama sranja.

Jučer su svi regionalni portali bili preplavljeni viješću, točnije reagiranjem jednog mladića na zatvorsku kaznu koju je kako tvrdi, nepravedno dobio. Godinu i pol dana za navodnu pljačku kladionice koja mu je podmetnuta. Pismo je potresno, opisuje detalje jednog potpuno kafkijanskog procesa, gdje se bira nasumična žrtva i privodi kao janje na klanje. Rekli bismo, ništa novo u ovom šupku što se ponekad zemljom zove. U ovom poretku gdje uvijek najebu nedužni, a pravdu kroje licemjeri i lopovi. Pažnju ovom slučaju najprije mi je zaokupio broj komentara na portalima, stvarnih ljudi potpisanih imenom i prezimenom, a gdje nijedan, ali apsolutno nijedan nije napisan u lošem kontekstu, svaki daje svoju potporu za mladića i izražava sumnju u tijek spomenutog slučaja. Tek tada povezujem ime i prezime sa fotografijom.

To je Dovla, jebote. Dobri pospani čovjek s mog balkona. Kojeg sam primila u stan, a da ništa nisam znala o njemu. Koji je s nama proslavio mojih osamnaest kao da sam mu sestra i ništa manje od toga. Treba odrobijati godinu i pol za nešto što nije učinio. U državi u kojoj guzonjini sinovi sa svojim nabrijanim bolidima svakodnevno života lišavaju prolaznike na cesti i nitko ne odgovara ni dana. U državi u kojoj se kradu milijuni, gdje je u talu svatko sa svakim i kriminalci se zapravo zovu vlast. Napisati će Dovla u svom reagiranju da nikad u životu nije bio ni kažnjen, ni krivično gonjen, da nikad nije nikome ništa ukrao, niti poželio tuđe. I da nastavlja svoju borbu, ako treba i do Strasbourga samo da bi zaštitio čast svoje majke. Tako to oni koji imaju obraz i srce. Ni tada ne brinu za sebe. Nego samo za mamu.

Sutra mi je rođendan, trijes' treći. Ova je priča možda nebitna za vas tamo po bijelom svijetu, u nekim boljim i sretnijim okruženjima. Nama ostaje tek kao podsjetnik na surovost koje smo dio. Gdje pojedinac ako nije "nečiji", on je ničiji, sam, popišan, utišan nepravdom i korumpiranim sistemom. Ma o čemu da se radilo. Istina na koju smo većina oguglali. Džaba, umro bi Bik u meni da zatvorim oči pred tim očima kojima se sve ovo dešava. Zbog momka koji je spavao na balkonu, dok smo mi svi spavali po krevetima. I nije nam ukrao ništa, osim stotina osmijeha. Ovi koji su mu smjestili, samom na svijetu, dobričini i ničijem, ne znam kako će spavati.