Martina Mlinarević Sopta: Lijepo spavajte, oči nerođene

To ti samo misliš, jer ja imam nju, da se tebe ne sjetim. Ne sjetim govno. Pomislim sto puta dnevno šta bi sad bilo da mi vas dvoje u tandemu orete po glavi i bi li me ijedna ludnica takvu primila. Joj ti bi joj umro od smijeha koliko je komična.

Piše: Martina Mlinarević Sopta

Danas je mahanjem zaustavila neki šleper iz Modriče koji nam je prolazio ulicom. Znaš kako ona ono maše svakom automobilu i prolaznicima. Kao da je dijete iz džungle koje prvi put vidi čovjekolike insane. Vozač je stao nasred ceste, otvorio prozor i rekao da mu je toliko usrećila nikakav dan. Zna ona to tako, biti nemoguća i čudesna u isti čas. Da si bar ovdje pa da je s godinu dana starijim glasom i malenim, al zajebanim kažiprstom uvjeravaš šta smije, a šta ne. Da budeš velik i mudar braco, da joj čitaš bajku, skloniš kosu s čela, a mene da zagrliš prije sna istiskujući mi iz oka ovu neku zgužvanu sjetu, koja se javlja uvijek kad je mračno, kad ona spava, kad je jesen i vjetar kotrlja praznu limenku još praznijom cestom, cestom kojom mi ne dolaze svi oni kojih nema. A nije da ih ne čekam.

Znaš neki dan su me zvali iz bolnice. Da kao navodno rade neki registar nerođenih i umrlih beba, neku studiju o teškoćama u trudnoći, da će se kao navodno konačno pozabaviti problemima i početi raditi svoj posao kvalitetno, da bi sve bebe sretno došle na ovaj svijet i otišle tamo gdje im je mjesto, svojoj kući. Znam, misliš da seru i da će i dalje o vama pričati bezdušno kao da pričaju o ajvaru. „Jedna tegla pukla, bit' će druga, šta ima veze?!“ Onom tko slaže tegle na policu možda i nema veze, ali ajvaru nije nimalo lako. I onima koji vole ajvar. I čekaju ga cijelu godinu. Spremaju najljepše paprike, da bi u jesen mogli uživati u bojama i okusu njegove posebnosti.

To ti samo misliš, jer ja imam nju, da se tebe ne sjetim. Nekad ovako kad je mračno, kad zvoni prazni vjetar s praznim limenkama, a pune su samo oči i to nekakve mokrine iako kiša danima ne pada, tako bi mi trebalo da si tu. Da budeš sin materin koji će ispleskati svakoga tko me nasekira. Tko mi kaže da sam tvrdoglava i teška kao tuč. Pardon, sto i jedan tuč. Zamisli, čak sam morala i guglati to. I dobro, jesam, tako sam teška, ali isto ćeš ga ti ispleskati jelda? Da mi malen, ali zajeban kažeš da odrastem i okanem se budalaština o pravdi i nepravdi, jer svijet nikad neću moći popraviti. Pa bih ti ja pričala da se nikad ne smije odustati. U ime svih onih beba iz registra. Pod bilo koju cijenu. U ime svega onog lijepog.

Jer ima toliko toga lijepog. Evo recimo, šleper iz Modriče i Unino mahanje. Nadrealistična scena. Ili recimo more, pečenje rakije u Tihaljini, klikeri, šipak, pogled s Japlanice, Neretva, čokolino. Obitelj. Ljubav. Ona ljubav surova i silna kad se znate bez ijedne izgovorene riječi. A zaljubiš se bezmozgovno, neplanski i do srži. I nema sekunde da vam krvotoci nisu spleteni kao babin bršljan. Ljubav njegova prsta što pred jutro, sasvim nelogično i neobično današnjem sebičnom vremenu, umjesto razuzdanog seksa, klizi po ogoljelom šavu carskog reza, s toliko nježnosti kao da dira brižno skrojeno carsko ruho. Kad potpuno nekontrolirano, gledajući mu oči najljepše, nevladajući sobom i razumom pomisliš – Eto takvog bih ja sina, istog istacatog, pa nek sve đavo odnese...Samo da ovaj put dođe iz Graškograda.

Lijepo spavajte oči nerođene. Vole vas vaše mame vjetrom rasute po svijetu.