Martina Mlinarević Sopta: Čovjek je još uvijek toliko slab samo na ljubav

Izgrizlo nam dušu. Ta svadba moje male sestre. Minijaturno vjenčanje za najbliže, bez uobičajenog šušura i gužve. Prazna sam danas kao potpuno pusti u polju davno presušen bunar, u kojeg ni kiša stoljećima nije svratila.

Piše: Martina Mlinarević Sopta

Nema tko nije plakao. Svatko iz svojih malih, a svetih razloga. Nestvaran osjećaj. One njezine mokre oči ondje ispred crkvice na Buškom jezeru, u čaroliji samo vjetrom dotaknutog pejzaža. Koliko je lijepa. I ona u četrdeset godina staroj vjenčanici i moja zemlja.

Mladoženjina divna sestra koju je on, braco gorostas i srcem i visinom, držao za ruku u svim terapijama odvratne leukemije. Potpuno slijepi genijalac za klavirom koji je svirao i pjevao tako da se i nebo niz konop sunca spustilo na prozore, poklonivši se. Roditelji, jedni i drugi, uspravni kao da su hrabri, a možeš ih u malen džep složiti ko salvetu koliko su samo silnim trncima izvezeni, nalik babinom goblenu. Prijatelji, kao golubovi u oluku stisnuti jedni oko drugih pred oluju. Fra Josip što je najjednostavnijim riječima svima razmaknuo rebra ko harmoniku, srušio zidove, polomio inate i ega, ogolio nas do srži i našao posve nespremne. Tamo gdje smo najtanji. Najsamiji. Najistinitiji. Gledala sam ih. Sve. I sebe sam gledala, sa strane, izvan sebe. Svi smo svoju ljubav isplakali. Sretnu, nesretnu, ostvarenu, naoko zaboravljenu, postojanu, dugogodišnju, nemoguću, posvađanu, jedinu. Strašno je to zapravo. I najljepše. Spoznaja da unatoč svemu, svoj unutarnjoj izolaciji i vanjskoj žbuki, debelom sloju kulerstva, davno zazidanoj tvrđavi emocija, robovanju suvremenom hedonizmu i kompletnoj "boli_me_đon" modernoj furci hladnokrvnosti, čovjek je još uvijek toliko slab samo na ljubav.

U svim njezinim oblicima. I zaista, kad se sve zbroji i oduzme, ništa drugo nije ni bitno. Osim tih ruku koje će te naći, u mrklom mraku, s leđa, nepogrešivo među svima, kao onaj slijepac Bachove note i odvesti nekud daleko. A ti nećeš ni pitati kamo, jer si jedino s tim rukama doma, ma gdje god se nalazili.

Iste se noći u tunelu Bijela, kad od Hercegovine kreneš prema Bosni, dogodila teška prometna nesreća. M17 je to, najokrutnija i najljepša magistralna cesta na svijetu, navikla redovno davati čuda i uzimati živote. Bio je to netko suviše mlad i lijep, koga više nikada neće zagrliti niti jedne ruke, a posebno ne one jedne ruke, a u njima čitav dom. I vidiš, svaki smo dan na provaliji naših svjetova. Za*ebi strah. Pitanja. Premišljanja. Prepreke. Zaleti se iz mraka, i s leđa zagrli ljubav. Je*o sve drugo. Ma je*o sve drugo...