Martina Mlinarević Sopta: Baka Nura je radost mog Božića kao najljepši poklon

Piše: Martina Mlinarević Sopta

Ovo što vidiš debele su čarape da mi nije, kamenjarki iz sunčane Hercegovine, hladno kad padnu oni suviše rijetki, a 'dozavrat' snijegovi kao prije par godina. Ili kad krenem preko Ivan sedla, kao jučer. 

Donio mi je te čarape i negdje između gužve, osmijeha dragih lica, čaša koje se sudaraju nazdravljanjem, čitanja moje kmečeće poezije, ispričao priču o njima.

Isplela ih je baka Nura koja živi u Lukomiru. A to ti je najviše i najizoliranije selo u Bosni i Hercegovini. Nalazi se na 1500 metara nadmorske visine. Tamo gdje se krovovi kuća miluju s oblacima i gdje je sniman film Nebo iznad krajolika. Na jednom od uobičajenih novinarskih zadataka pokvario im se automobil i upoznali su najneuobičajenije ljude u ovoj zemlji. 

Skrivene u grudima silne planine, potpuno odsječene od svijeta, zaboravljene od svega i svih, dok sanjaju tek kakvu-takvu rasvjetu. Nebrušeni gorštački duh iznio je pred njih srce veće od planine u čijem su središtu bili zaglavljeni. Divni, dragi starci su ih bez razmišljanja primili kod sebe u kuću. Ugostili vidljivom skromnošću, a oduševili oku nevidljivom, a samo duši prepoznatljivom bogatstvom. 

Pričaju im o životu šibanom od surovih planinskih vjetrova. Kako se temperatura spusti i do minus četrdeset. Baka Nura ispod kuće ima štalu. Kaže pod je tako topliji, jer ih ovce griju. 

Pruža mu čarape koje izrađuje u tihim planinskim danima i ponekad proda zalutalim turistima, ili tek tako, daruje onima kojima se pokvari automobil na najvišem mjestu kojeg možeš zamisliti. Gdje nebo prstom očešeš kad se zorom protegneš na krevetu.

Petak je. Umjesto da se skinem u kakav polugoli dekolte, gurajući ovo malo sisa na izvol'te, oblačim čarape bake Nure. Grije me ljudskost u njima, dok se sramim za svaki onaj put kad sam rekla da mi je hladno natiskujući guzicu prema radijatoru. Mi danas naoko imamo sve, a zapravo nemamo ništa. U toplom, sigurnom, ugodnom, prazniji smo i samiji nego ikad prije. Učahureni u svoje nutarnje hladnoće, ključamo vrata pred svim nepoznatim licima. A ni s poznatima nismo baš nešto sjajni. 

U košnicama gradova, u bučnim društvima, uz nikad moćniju tehnologiju mi smo otuđeni otok, mi smo Pale sam na svijetu. Mi, a ne ljudi u Lukomiru. Jer ispod te fijucima vjetra izudarane kože, oni još uvijek imaju srce široko kao nebo nad njihovim trepavicama. 

Spremno da te primi na noćenje kad god zatreba. Da ti ispletu čarape za sve one dane kad ti je duši hladno i usamljeno. Čak i onda kad nije zima.

Baka Nura je radost mog Božića kao najljepši poklon. Onaj koji uči, miluje i opominje. Budi čovjek čovjeku, a ne zid.