Maja Bajević: Otvoreno pismo iz plemenskog zatvora

Već duže se pitam koje je mjesto, ako ga ima, ovdje za Ostale – za one koji su ostali ili se vratili, kao što je moj slučaj, ili one koji su naprosto Ostali – neistomišljenici, neiskvareni, nehalapljivi. 

Piše: Maja Bajević, savremena umjetnica, za rubriku Ja mislim

Ali nije ni ostati ili vratiti se uvijek isto, naime jedno je kad se vrate oni koji pripadaju, a drugo kad se vrate ostaci. Ostaci nekog drugog vremena, vremena u kom je bilo normalno da moj otac (polusrbin, polujevrejin, čija se sestra udala za muslimana i rodila mu djecu) i moja majka (Hrvatica) ostanu u Sarajevu za vrijeme opsade. A sada ne znam ni da li bi se uklopili u Sejdić – Finci, koji ionako nikada neće biti izglasan, pa nije ni važno.

Bastardi, kako nas je lijepo nazvao, netom poslije rata, istaknuti član jedne nacionalne stranke. U ono vrijeme, ratno, Bosna i Hercegovina se kitila multietničnošću, za naivne i za internacionalnu zajednicu. Moj otac je, vjerovatno na tu kartu, a ne zbog svog iskustva, znanja i govorenja njemačkog, bio izabran za bh. konzula u generalnom konzulatu u Munchenu, a u toj je instituciji, uzgred budi rečeno, bio jedini koji govori njemački. Kažu, mnogima je tada pomogao. Svim mnogima. Nakon dobro urađenog posla kao nagradu je dobio ponudu za posao pet stepenika ispod svog nivoa, pa se penzionisao. Multietničnosti je naglo padao rejting. Majku su mi, međutim, na dan njihovog odlaska iz opkoljenog Sarajeva, nakon tri ratne godine, izbrisali sa spiska odlazećih, te je ostala. Morao je neko, je li, da ostane da čuva to multietničko Sarajevo. Na njeno mjesto je stavljena šira familija tadašnjeg ambasadora. Oni nisu bili zaduženi za multietničnost. Izašla je i mama, ipak, jevrejskim konvojem, šest mjeseci kasnije. Možda zato, jer eto moja majka ne osta da čuva mjesto ostalima sada ostadosmo Ostali, ili?

Bliži se Bijenale u Veneciji 

Sretoh nedavno jednog od onih kojima je moj otac, kao konzul u Munchenu, mnogo pomogao. Naizgled se obradovao, sada je on samoizabrani konzul u svijetu umjetnosti i kulture. Ispričah mu kako me je kustos noseće izložbe Venecijanskog bijenala Okwui Enwezor pozvao da tamo predstavim svoj rad, a time i Bosnu i Hercegovinu. Moj sugovornik na to kaže kako će učiniti sve što je u njegovoj moći da mi pomogne da dobijem koju kintu i ostvarim svoj projekat. Pošto sam u međuvremenu imala samostalnu izložbu u Parizu, otvaranje je bilo 29. novembra, ne stigoh da potrčim, da skočim, da zgrabim, nego odoh da radim svoj posao, računajući... Sada čujem da je netom nakon našeg susreta otrčao da isprazni pomenute rezerve, da ne ostanu Ostalima. Bilo bi ipak, šteta.

Nekoliko dana kasnije, početkom decembra, sretnem na jednoj zabavi još jednog "kolegu". On je jedan od onih koji malo Istok, malo Zapad, a najviše ko će kome neg' svoj svome. Pošto ja volim da mislim, pa mi se misao često izvije visoko, visoko, iznad Istoka, Zapada, religija i nacija, rekoh sama sebi, kao čovjek, tj. žena koja ostavlja mjesta za sumnju, da možda griješim po pitanju istog te odoh da se nađem s njim u njegovoj visoko profitnoj neprofitnoj organizaciji, na susretu svjetova. Pomislih, možda griješim, ipak sam jedina iz Bosne i Hercegovine koja je pozvana na glavnu izložbu Venecijanskog bijenala – nešto kao Cannes ili Oscar u svijetu likovne umjetnosti, pa će to uvidjeti i on, pa toliko je jednostavno. 

Nosim ponosno barjak Bosne i Hercegovine po bijelom svijetu, evo već više od 20 godina. A tamo vani, niko vas ne pita da li barjak nosite jer pripadate ovom ili onom plemenu ili feudu. Računa se to što ga nosite, itekako. U početku sam ga nosila lako, a sada mi je nekako sve teži i teži. Ne znam jesam li se ja umorila ili je barjak otežao. Elem, belem, pomislih da, između ostalog i ostalih, ipak postoje državni interesi, države ponosne na svoje građane koji, eto, nose taj barjak, postižu nešto, da ne kažem mnogo, vani, van zatvorskih rešetaka plemenskog polureligioznog, polupismenog nacionalizma. Kaže meni drug, predstavnik nacije, jer on te stvari vidi malo drukčije, tj. kako kada treba, para nema (nasuprot nepobitnim činjenicama nedavnog "performansa", vuk riječi mijenja, ali art ne zna), ali reći će koju riječ Ministru, u moju korist. 

Ministar, prirodno, ne zna, niti haje, ko sam ja. Samo mu nije jasno zašto nemamo nacionalni paviljon, pa imamo mi dobrih umjetnika, i nabroja ih nekoliko – ja ostadoh van nabrajanja i bez riječi. Čujem kasnije da je dan nakon našeg susreta bio kod pomenutog Ministra, jer on kod njega ide kao na kafu, a ja čekam zvanični sastanak već ihi-hi, i založio se za nacionalnu stvar. U njegovoj režiji. Mene nije spominjao, bar se Ministar tog detalja ne može sjetiti. 

A da me nisu pozvali? 

Da se razumijemo, nakon stotina izložbi po Evropi i svijetu, ovo je prvi put da tražim finansijsku potporu od Federacije za neki svoj projekat.  

Nekoliko dana prije toga, s neke treće, državne strane, natuknuše mi da ja budem nacionalni paviljon, razgolićena kao Republika, u okrilju držim nejač. Ja odbih. Učinilo mi se da ne bi bilo fer da nekom tako oduzmem mjesto, bez stvarnog konkursa, bez kritične mase i bez nacionalnog konsenzusa. Ko mi je kriv - neke su vrijednosti ostale u prošlom vremenu pa Ostala i ja. 

Bila sam ja dio tog nacionalnog paviljona, 2003. godine, zajedno s Edom Numankadićem, Jusufom Hadžifejzovićem i Shobom. Tada nije bilo para, pa ni nacionalnog interesa. Tada smo vrijedno sami za svoje pare radili radove da predstavljaju ovu državu. Bili budale i Ostali.

A pitam se, da nije bilo "nenacionalnog" poziva iz Venecije upućenog meni, i to nakon što je prošao rok do kada je država trebala prijaviti svoj nacionalni paviljon, da li bi se uopće podigla sva ova lavina. Odjednom su se svi sjetili nacionalnog paviljona. Ipak su dvije godine prošle od učešća RS-a, a nikom nije bilo važno hoće li ili neće biti umjetnika iz Federacije. Jer nije stvar u umjetnosti, nije ni u prestižu, ni u kvalitetu, nije nikom ni do rada za male pare, nego valja sada, na kraju, malo potegnuti samo da pare, kojih ima, ne odu u pogrešne, Ostale ruke. O tome ne mogu više da šute ni bivši ministri, a kamoli sadašnji. A pošto je u zadnji čas i po nacionalno-plemenskom, ne mora biti po profesionalnom ključu, još bolje. Spasioci su tu da bace davljenicima pojas spasa, kao da ga u širokom luku u vodu bacaju, s nekog recimo mosta, mosta koji novcem premošćuje neukus i poplave. Slava im i hvala, kako bi to Boris Vian rekao, i još nešto je rekao, čini mi se, oko grobova...

I tako se od države pravi pijaca, i to ona ratna, gdje sve nacije složno rade na zaradi od bijede po glavi, u nacije zarobljenog, stanovnika, a od profesije kupleraj. Svako tu svakoga, samo da ostane u familiji. A kada se mnogo u istoj familiji razmnožava, znamo kakva se djeca rađaju, a i odgajaju - ona koja silom, tatinim autom, a nekad i pištoljem, bas kao i tata, a mamine curice napućenim usnicama i prozirnim dekolteima, i istim takvim igrama. Ili nacijom, svejedno. I mirna Bosna. U kojoj divlja hladni rat. Do sljedećeg pravog rata, kažu internauti, kada ćemo mi njima mater, a i sve ostalo. I to se danas zove moral. U mraku plemenskih zajednica tako je lijepo raditi sve što bi na svjetlu spoznaje bilo stidno, curu ljubit' tajno, pare krasti tajno, narod lagat' tajno i trajno, lele, slatko je. 

Odavde je dug put čak i do zlatnog papagaja, zlatnim papcima. A biti papak nije stvar rođenja, nego stvar opredjeljenja, kao i sve ostalo, osim nacije, naravno. 

A Ostale se, vidjeli smo to u februaru, odnedavno i hapsi.