Maja Bajević: Ljevičari svih zemalja – smirite se!

Nakon svega što se desilo i što će se tek desiti, jedna stvar mi nije jasna: kako to da "mi" koji zabranjujemo simplifikacije kada je u pitanju Bliski Istok, niti ne pomišljamo da isto pravilo upotrijebimo na, recimo, Francusku. 

Piše: Maja Bajević za Radiosarajevo.ba

Da, Francuska je bila kolonijalna zemlja, da, vodila je prljave i nepravedne ratove, od kojih je jedan od najgorih Alžirski rat, da, Francuska je zemlja hijerarhije, da, Francuska je i Vichy itd... Koja zemlja nije imala prljavu prošlost, a da je od nekog značaja, pa čak i bez njega? Francuska je također imala Francusku komunu, ugušenu u krvi svojih građana. Imala je Francusku Revoluciju i maj 1968. godine. I Charlie Hebdo. Da ne spominjemo pojedince...

Idemo dalje - Španija: imala je Franca, kolonizirala i pobila pola Amerike, ali je imala i Španski građanski rat u koji su tada išli svi koji su Evropu i svijet htjeli spasiti od fašizma, a u današnje vrijeme ima proteste maja 2011. i Podemos. 

Velika Britanija – šta reći? Ne bi stalo u ovaj tekst.

Turska: osvojila i dijelom islamizirala za doba Osmanskog carstva pola svijeta, od kojeg sadašnji Bliski Istok i dio Alžira, znamo šta je bilo s Kurdima, ali je imala i Atatürka koji je stvorio bazu za sadašnju sekularnu, modernu Tursku, te ima Istanbul, čudesan grad stvoren od najboljeg iz različitih svjetova.  

Saudijska Arabija: uništila memorijalna mjesta ranog islama, naročito oko Mekke i Medine, ali i jedina arapska zemlja koja je dio G-20, zahvaljujući 1941. i ARAMCO-u (Arabian American Oil Company).

Svijet je vrlo daleko od crno-bijele slike o good guys i bad guys, ili good countries i bad countries, kakva, uistinu, postoji samo u partizanskim i holivudskim filmovima. Čak je i iz crtanih filmova, nasreću, nestala. Ali djela se možda mogu tako razvrstati, a djela su uvijek pitanje slobodnog izbora, na koncu.

E sad…

Kome, kako, kada i zašto praštamo ili ne praštamo? U ime koje historije je "opravdano" ili bar "shvatljivo" danas proliti krv? A šta je s poštivanjem, poštivanjem sebe i drugih? Zar nije baš vjera ta koja nam govori da tražimo ono dobro u ljudima, a ne zlo? Jer ono što tražimo, to ćemo i naći.

Civilizaciju smo stvarali i rušili zajedno!

U vrijeme inkvizicije, jevrejski dio moje familije je pobjegao iz Španije u Osmansko carstvo gdje je bio dočekan riječima: "Nije mi jasno zašto Isabella želi osiromašiti svoje kraljevstvo, a obogatiti moje". Dakle infantilizacija islama ne pije vode. Ako se znalo tada biti multireligiozan i, prije svega, pametan, pa obogaćivati znanjem i drugim i drugačijim svoje kraljevstvo – kako šest vijekova kasnije islam smatrati "mladom religijom" te ga porediti s periodom krstaških ratova i "uspona" katolicizma tog vremena. Čini mi se to uvredljivim po islam. Ne zaboravimo ni činjenicu da su prve bolnice nastale upravo u islamskim zemljama, te da su prva sveučilišta na kojima se mogla dobiti diploma doktora medicine isto tako bila u islamskim zemljama. 

Civilizaciju, kakvu je danas poznajemo, smo stvarali i rušili, dakle, zajedno!

Ako ipak krenemo tim putem, a s vremenskom distancom koju imamo u odnosu na inkviziciju – koji je naš stav u odnosu na kršćane nepripadnike inkvizicije, dakle kako se to danas kaže, umjerene kršćane, one koji su bili savremenici inkvizicije, ali nisu u njoj učestvovali? Nisu li oni ti koji su je trebali spriječiti? Fanatici i fundamentalisti su je stvorili, iz borbe za prevlast, ostali su bili žrtve te inkvizicije. A šta je s onim dobrim, poštenim kršćanima koji vole svoje susjede, a ništa nisu uradili (ili nisu smjeli) kada je inkvizicija došla po drage komšije? 

Problem: religija versus ideologija

Iako je religija po svojoj prirodi ideja, ona je iz prostora ideologije izašla onog trenutka kada se ustoličila kao takva. Mi više ne možemo raspravljati šta je ovaj ili onaj prorok rekao, možemo eventualno njegovim riječima pridavati ovo ili ono značenje, ali literarni sadržaj njegovih riječi mijenjati ne možemo. Mnogi proroci, ako ne svi, su za života upozoravali baš na tu opasnost. Tako religija postaje set pravila, kao neko uputstvo za upotrebu, koje uvijek treba pokretati istu mašinu i ista osjećanja, pa i strasti, izoštravajući razliku od uputstava drugih, sličnih pravila i mašinerija.

Problem: vjera versus religija

Jedno od najljepših sjećanja koje nosim iz perioda SFRJ su njeni vjernici. Ljudi koji tiho, ali ponosno svoju političku nekorektnost, odričući se privilegija pripadanja, nose kroz život i smrt. A pamtim iz tog vremena i one koji su po danu života bili komunisti, ali su se u sjeni smrti dali ukopati religijski. O čemu se tu radi? Ovim prvima nisu trebali komunisti da bi se odredili sami u odnosu na sebe, ovim drugima jesu – privremeno i negativno.

Vjera je odnos individue prema uzvišenom, duhovnom, koja uključuje etiku i moral duhovnog, odnos pojedinca prema smislu života općenito, ali i svom vlastitom. Samoubistvo iz slabosti se u svim religijama, koliko mi je poznato, smatra blasfemijom života te time i religije. Nikome nije dozvoljeno niti opravdano da se ubije jer je siromašan, sam ili neshvaćen. Za to je potrebna religija. Religija je ta koja uvodi set izuzetaka u set pravila te se prema tom setu smije ubiti i samoubiti iz očaja, ali samo ako je to u korist religije i njene moći ili države koja to propagira. A zašto je nekom potrebna vjerska, tj. religijska država? Kakve veze uopće ima država s religijom? Jednu jedinu vezu, a to je vlast i moć. 

Svijet bi bio bolno jednostavan kada bi naši lideri nama stvarno željeli dobro. Prema religioznom ključu: prebogate arapske zemlje bi, recimo, mogle davati brojne stipendije, ne samo sinovima i kćerkama ovog ili onog šeika već i muslimanskim studentima da u kršćanske zemlje idu, ako žele, podignute glave. Izgradile bi sveučilišta diljem Bliskog Istoka na koja bi pozivale najučenije glave ovog doba. Nekada je to bio i slučaj. A prebogate kršćanske zemlje bi svoja vrata širom otvorile te spasile, ako ništa, padajući natalitet svojih građana. Ulagale bi u nauku i umjetnost da im stanovništvom ne haraju sida, rak i neznanje. Nekada je i to bio slučaj. 

Rijetki periodi svjetlosti

Na primjer, kako se u periodu od samo 50 godina od jedne ruralne, nerazvijene zemlje s ogromnim brojem nepismenih napravila Jugoslavija kakvu smo je mi, koji smo imali tu sreću, u '80-im poznavali? Jer se tako htjelo. 

U rijetkim periodima svjetlosti, čovječanstvo je postiglo više nego za deset puta toliko vremena mraka. A svi mi imamo samo jedan život, koji prođe kao kad kresneš upaljačem. Imamo li stvarno vremena za sve ovo? Moj je počeo dok je palac kružio po kremenu, pa se predomislio.

Sjećam se jedne večeri u Parizu kada sam svoje prijatelje Kosovare odvela u jedan tipični francuski restoran u kom se ponekad i zapjeva, kao tad, od Edith Piaf do Bella Ciao. Sjećam se suza u očima jednog Marokanca baš na Bella Ciao. Pjesma u koju je vjerovao i smatrao svojom u ona davna vremena kada je još pripadao nesvrstanima – po svakom pitanju osim svog slobodnog izbora.

Ko to njega i nas svrstava kako mu se prohtije, a obično u zavađeni dualizam, a mi mu to dozvoljavamo? Niko? Mi sami? Samo Oni? Ili ipak Mi?

Da li treba da žalimo nekog ko ima francuski pasoš, skupo plaćen od njegovih roditelja ili djedova, ali njemu eto besplatan, kad znamo kako je teško u tu Evropu ući kada niste dio nje? Ili treba da se borimo da se granice otvore, te da u bogatstvu ovog svijeta, koji nikada nije bio bogatiji, uživamo svi, a ne samo neki Oni? A onom iz prve rečenice ovog pasusa izbijemo argument da su svi protiv njega, pa se svakako, i pored besplatnog pasoša, stana i školovanja, nije vrijedno boriti za boljitak nego samo za "goritak"? Kako od ugnjetavanih postaju ugnjetavači, to znamo, od Izraela nadalje, a znamo li išta drugo?

Radi li se u slučaju Charlie Hebdo o ubistvu i samoubistvu iz strasti? One koja podrazumijeva ljubomoru, mržnju, posesivnost, dakle sve osobine od kojih nas vjera pokušava zaštititi, ali joj religija, eto, ne da?

Recite vi...

Nemojmo zaboraviti, muslimani, kršćani, Jevreji, budisti, ateisti, vegetarijanci - da smo mi u većini i da nas, zavađajući, dijele na nemoćne manjine. Radi se o borbi za moć, a ne o borbi za ovo ili ono dobro. 

Na demonstracijama koje su uslijedile netom nakon masakra u Charlie Hebdou sve je (p)ostalo više nego jasno, moćnici se lako udružuju jer imaju isti cilj, vlast svako u svom sokaku. A mi?