Loris Gutić: Lavina spekulacija i spektar pitanja

Piše: Loris Gutić

Jučerašnje izricanje presude Haškog tribunala otvorilo je lavinu spekulacija i širok spektar pravnih pitanja, istu onu lavinu i spektar koji se se smatrali trajno zatvorenom nakon oslobađajuće presude generalu Gotovini.

Prema presudi, sukob u BiH bio je međunarodnog karaktera jer su se uz vojnike HVO-a borili i pripadnici HV-a, a utvrđeno je da je postojao udruženi zločinački pothvat s ciljem osnivanje hrvatskog entiteta. Na njegovom čelu, zaključio je sud, bio je bivši hrvatski predsjednik Franjo Tuđman , a cilj je bio "očistiti" teritorij Herceg-Bosne od muslimanskog stanovništva. Uz Tuđmana su skupinu koja je koordinirala "aktivnostima" činili Gojko Šušak, Janko Bobetko, Mate Boban i optužena šestorka.Tribunal je tako nepravosnažnoproglasio šestorku iz "Herceg-Bosne" krivima za ratne zločine počinjene na teritoriju BiH. Jadranko Prlić osuđen je na 25, Bruno Stojić na 20, Slobodan Praljak na 20, Milivoj Petković na 20, Valentin Ćorić na 16, a Berislav Pušić na 10 godina zatvora. Sudsko vijeće je također utvrdilo je da je u BiH postojao udruženi zločinački pothvat, s ciljem osnivanja hrvatskog entiteta u BiH, koji bi se naknadno pripojio Hrvatskoj ili postao samostalna država sa snažnim vezama prema Hrvatskoj.

Kakve su pravne i faktičke ramifikacije takve presude?

One će se, naravno, ispoljiti tek po njenoj eventualnoj pravosnažnosti i odluci u drugostepenom postupku. Do tada, moguće je jedino nagađati.

Izvjesno je da bi pravosnažnost presude nesumnjivo potvrdila da sukob hrvatske i muslimanske strane u period 1992.-1994. godine nije bio tek interni niz okršaja, niti bi se na karakter tog sukoba mogla primijeniti ona sintagma kojom se razbacuju apologete iz susjedstva – građanski rat. Potvrđena presuda bi zapravo značila da je na Bosnu i Hercegovinu izvršena agresija susjedne Republike Hrvatske, te da je ista izvršena oružanom intervencijom hrvatskih službenih vojnih snaga, obezbjeđenjem potrebnih ljudskih resursa od strane zakonito izabrane vlasti RH, stavljanjem na raspolaganje vojnih komandanata bosanskim Hrvatima, te opskrbama potrebnom logistikom, podrazumijevajući tu i naoružanje te vojnu opremu. Te optužbe, nekoć teške, seriozne i nepotkrijepljene odgovarajućim odlukama relevantnih međunarodnih pravosudnih institucija, poprimile bi karakter nepobitno dokazane činjenice, i otvorile brojna pitanja o mogućim reperkusijama.

Kao najvažnija reperkusija svakako će se nametnuti mogućnost države Bosne i Hercegovine da tuži Republiku Hrvatsku pred međunarodnim tijelima i zahtijeva ratne reparacije. Iako bi pravni osnov u tom slučaju bio nešto slabiji nego u pitanju tužbe BiH protiv Srbije koja je obuhvatala optužbe za genocid, potrebno je sjetiti se izuzetno visokog pravnog standarda za dokazivanje genocida i namjere da se isti počini; spone koje su postojale između Republike Srbije (tadašnje Savezne Republike Jugoslavije) i počinitelja genocida na području Srebrenice bile su daleko tananije, posredne i veoma teško dokazive, naročito bez potpune sadržine transkripta i zapisnika sa sastanaka Vrhovnog savjeta obrane – tijela zaduženog za nacionalne i strateške odluke i jugoslavensku vojsku. To se u konačnici odrazilo i na ishod postupka, koji je SRJ učinio odgovornom za nesprečavanje genocida, i makar je u međunarodnopravnim okvirima i analima takva presuda snažan pečat odgovornosti zbog nečinjenja uprkos mogućnostima, te nerazdvojivo veže Srbiju i posrednu ulogu u prešutnoj suglasnosti sa izvršiocima genocida (opet, političke i moralne implikacije, ali sa bitnim segmentima pravnih!). Uloga Hrvatske ovom se presudom nepobitno utvrđuje; spone između susjedne države i paravojnih, te paradržavnih formacija presuda nepobitno ističe, i podvodi onovremenog predsjednika Franju Tuđmana, sa visokim hrvatskim dužnosnicima Šuškom, Bobetkom, Bobanom, pod pečat kolektiva odgovornog za vršenje udruženog zločinačkog poduhvata, što uz lične elemente osuđene šestorke (Praljak je, primjerice, bio pomoćnik ministra u Ministarstvu odbrane RH) stvara čvrst temelj za eventualnu buduću tužbu u kojoj se direktna uključenost i doprinos Hrvatske zločinima, a naročito materijalnoj i nematerijalnoj šteti, ne bi mogla pobiti na jednak način i sa istim argumentima koji su stajali na strani Republike Srbije.

Budući događaji su, međutim, u ovom trenutku na nivou spekulacije. Mala je mogućnost da bi izricanje nepravosnažne presude moglo zaustaviti ili odgoditi najavljeni ulazak Hrvatske u Evropsku Uniju. Žalbeni rokovi predviđeni propisima Tribunala onemogućavaju razriješenje bitnih pitanja u drugostepenom postupku u kratkom roku od mjesec dana. S druge strane, pravni i faktički prijem Hrvatske u etabliranu zajednicu evropskih zemalja nije pravno, nego prevashodno političko pitanje; u političkim procesima (što integracijski procesi zapravo i jesu), ozbiljna implikacija presude mogla bi imati dalekosežne posljedice na međunarodnom nivou zbog statusa i uloge Hrvatske u sukobima na području Bosne i Hercegovine. Prvostepena  presuda više ne konotira presumpciju nevinosti u potpunosti tog načela; naprotiv, ona je donesena, njena sadržina obrazložena, donijelo ju je nadležno sudsko tijelo, i mada u pravosudnom smislu ta stvar još nije res iudicata, moralne i političke konsekvence mogu postojati i mogu se realizirati, napose u odnosu na članstvo u Evropskoj Uniji. Hoće li to biti slučaj, i da li će evropski birokrate u posljednji tren pauzirati pristupanje Hrvatske, zasigurno će biti poznato, a reakcije publikovane u danima koji slijede.

[Stavovi iznešeni u rubrici Ja mislim nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba]