Kome još trebaju biblioteke?

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

Nikada neću zaboraviti taj ljetni dan 1992. godine. U gradu je vladao potpuni šok: i oni kojima je knjiga sav život, i oni koji nikada nisu otvorili knjigu, bili su nesretni zbog vijesti da je izgorjela Nacionalna i univerzitetska biblioteka BIH. Nismo mogli vjerovati. Ipak, neke knjige su spašene. Biblioteka je naposlijetku počela ponovo raditi. I svi smo pomislili da je kraj toj agoniji. Ali, kao i u svemu što smo slušali u ratu, gorko smo se prevarili. U državi u kojoj se svi kunu u nacionalne  interese, ironično, pored ostalih institucija kulture, Nacionalna i univerzitetska biblioteka, koja je svugdje institucija od najvećeg značaja, ostala je zimus bez grijanja.

Taj dan sam otišla do gospođe Bedite u Nacionalnu biblioteku. Sjedila je i jednoj mladoj aktivistici objašnjavala koliko se oni zapravo trude. I tada sam saznala mnogo toga. Saznala sam da su deficitarni s kadrom, saznala sam da sami sebi umanjuju plate kako bi platili režije, saznala sam da zbirke jedva obnavljaju... A vidjela sam i u kakvim uslovima rade. U jaknama, s rukavicama na rukama, mole da im se pomogne da plate grijanje. Samo u našoj, postdejtonskoj Bosni, domovini raznih vrsta apsurda, moguće jeda jedna institucija poput NUB-a ovako funkcionira.

Ipak, nekako se ta priča o grijanju završila. I još jednom smo svi pomislili da će biti bolje. Ali neće. Sada je isključena struja. I to zbog nevjerovatno malog duga. Malog, svakako u odnosu na tajkune, poreske dužnike kojima se godinama opraštaju ti dugovi kako bi dotična gospoda zajedno s ljudima iz vlasti koji im to omogućavaju mogla i dalje nesmetano da voze najnovije modele automobila ili da prave luksuzne vikendice. U svakom slučaju čini se da će se postojanje ove ustanove svoditi na životarenje i na to da ljudi koji ovu instituciju svojim predanim radom održavaju na životu godinama prose. Jer u ovoj zemlji koja voli da šetnica njenog glavnog grada izgleda poput svjetskih metropola prošenje je zabranjeno. Ipak, niko se ne osvrće kada prose ovakve institucije. Jer ta prošnja ne ruši izgled glavne šetnice. A fasada je nama najbitnija.

Kada već govorimo o troškali vlastima tu su i brojne takozvane lijeve stranke koje se zaklinju u kulturu a za predizbornu kampanju su potrošili toliko novca da bi od toga Nacionalna i univerzitetska biblioteka vjerovatno godinu dana mogla normalno funkcionisati. Izgleda da je nama, u međuvremenu, kultura postala šepurenje inih takozvanih celebritija po crvenom tepihu. Obaveza ovih stranaka svakako nije da izmiruju dugove koje je dužan osnivač NUB-a, ali se ponekada upitam ne bi li se i oni zapravo ponašali isto kao mrski i za kulturu slijepi nacionalisti, samo kada bi došli na vlast. Mogla bih napisati još desetine stranica o problemima Nacionalne biblioteke jer se u njima zrcali odnos cijelog društva prema obrazovanju, nauci i kulturi.

Iako nemam nikakve veze s tim, osjećam dubok stid zbog toga što Nacionalna biblioteka ne može više raditi u normalnim uslovima. Jer bez struje njoj nema opstanka kao takvoj. Nacionalna biblioteka nije samo zbir starih knjiga koje zaneseni fanatici dolaze čitati. Ona je i COBISS i OPAC i svjetske baze podataka u kojima možemo provjeriti referentnost naših profesora i(li) naučnika. Ili je nama ipak važnije pripada li naš profesor nekoj stranci ili narodu nego kakva mu je referentnost.

U ovoj ustanovi se dobija i CIP i sve ono što omogućava život nauke i knjige uopće u našoj zemlji.

Istovremeno osjećam dug prema toj instituciji u kojoj sam provela svoje studentske godine, skupa s kolegama u čarobnom svijetu knjiga nadajući se nekoj boljoj budućnosti. Dugujem to, na kraju i samoj sebi jer se želim ograditi od barbarizma koji nas okružuje i koji je jednu ovakvu instituciju doveo do samog ruba. I ne smijemo zaboraviti da ova institucija nije samo institucija kulture nego i obrazovna institucija, rečeno terminima kojima se operira u javnosti mada su ove dvije stvari, kultura i obrazovanje, nerazdvojne.

I sada dolazimo do najstrašnije stvari. Ovakvo stanje u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci BIH se neće promijeniti sve dok se ne riješi njen status. A to se neće desiti skoro jer su kod nas decenijama na vlasti ljudi koji svakom svojim potezom nastavljaju ono što su započeli divljaci s brda kada su je 1992. zapalili NUB. Nastavljaju uništavati tu veliku instituciju i s tim sve lijepo u nama i oko nas.

Stavovi iznešeni u rubrici 'Ja mislim' nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba