Koliko su (ne)ravnopravni javni i privatni sektor u bh. ekonomiji?

Radiosarajevo.ba
Koliko su (ne)ravnopravni javni i privatni sektor u bh. ekonomiji?
FOTO: Fena / Anto Domazet

Tržišna ekonomija svugdje, pa i u Bosni i Hercegovini, trebalo bi da se temelji na dominantnoj ulozi privatnog sektora i na ravnopravnom tretmanu javnog (poduzeća sa većinskim državnim kapitalom) i privatnog sektora poduzeća. Po stepenu ostvarenja ovih načela mjeri se kvalitet poslovne okoline i konkurentnost pojedinih zemalja.

Piše: Anto Domazet

U stvarnom životu u mnogim oblastima se ispoljavaju nejednakosti i diskriminacija privatnog u odnosu na javni sektor, odnosno odluke se donose u korist javnog, a na teret privatnog sektora. Evo liste tih diskriminacija koja je sastavljena na bazi informacija iz poslovnog sektora i na bazi višegodišnjih istraživanja. Naravno, ne pretendiram da je to i konačna lista.

1. Pred sudovima javni sektor je povlašten – sporovi se presuđuju brže i uz davanje prednosti javnom sektoru (javno poduzeće duguje privatnom znatno više nego što potražujue od njega. Prioritetno se rješava predmet u kome javno poduzeće potražuje od privatnog, donosi izvršna presuda sa obavezom plaćanja privatnog prema javnom poduzeću, a potraživanje privatnog poduzeća prema tom javnom poduzeću se beskonačno drži u ledu).

2. Cijena usluga, proizvoda ili energenata je viša za privatna u odnosu na javna poduzeća (prirodni plin u Kantonu Sarajevo).

3. Dodjela ključnih javnih resursa i poslova iz domena javnih nabavki privilegiranim privatnim poduzećima u sprezi sa političkim elitama.

4. Prakse ugovaranja usluga koje su u jednom kantonu dozvoljene javnom poduzeću, ocjenjuju se nazakonitim za privatno poduzeće u drugom kantonu (terećenja potrošača za isključenje sa mreže javnog grijanja).

5. Na obaveze javnih poduzeća se proglašava moratorij, a obaveze privatnih poduzeća se moraju promptno izmirivati.

6. Isplate plaća mogu za javna poduzeće ići bez plaćanja doprinosa, a za privatna se insistira na punoj disciplini.

7. Plaće u poduzećima javnog sektora, mimo produktivnosti 30-50% veće od plaća u privatnim poduzećima realnog sektora.

8. U Zakonu o financijskom poslovanju javni sektor se izuzima od obaveze financijske discipline, mogu plaćati kako hoće i kad hoće.

9. Javna poduzeća ne plaćaju državi koncesije na korištenje javnih resursa, dok privatna to moraju da čine – javna poduzeća se ne natječu za koncesije, a privatna to moraju da čine.

10. Za javna poduzeća se osiguravaju subvencije iz budžeta i bez obaveze unapređenja efikasnosti, privatnim poduzećima se ograničavaju poticaji za podizanje konkurentnosti.

11. Pokretanje stečaja – javna poduzeća godinama truju poslovno okruženje i vegetiraju na subvencijama, privatna poduzeća se izlažu stečaju bez okolišavanja od strane povjerilaca.

12. Osiguranje sredstava za uvezivanje penzijskog staža za radnike kojima nisu uplaćivani doprinosi – prijedlozi zakona se referiraju samo na državna poduzeća, a radnike u privatnim poduzećima, pogotovo privatiziranim, ostavlja po strani.

13. Restrukturiranje u formi financijske injekcije za konsolidaciju poduzeća vrši se samo za javna poduzeća, a ne i privatna, ma kako bila značajna za privredu.

14. Poreski, carinski, kounalni i drugi organi će često ispostaviti zahtjev i tražiti plaćanja od privatnih poduzeća bez regulatornog osnova ili osnova koji nije transparentno objavljen u službenim glasilima.

15. Inspekcije će se uputiti u privatni sektor i deset puta dok jednom odu u državno poduzeće.

16. Monopol neproduktivnih javnih poduzeća u mnogim sektorima se uporno održava i tako stvaraju barijere za liberalizaciju tih oblasti, trošeći neracionalno javni novac, umjesto uključivanja privatnog kapitala (javni komunalne usluge, projekti javno-privatnog partnerstva, sektor energije i drugi).

17. Mala poduzeća, koja su istovremeno u večini privatna, se proglašavaju srednjim, suprotno kriterijima Europske Unije i samog Zakona o pticanju malog i srednjeg biznisa u F BiH samo da bi bila obveznici vanjske revizije čime se stvara dodatna tražnja za uslugama društava za reviziju u kojima politički lobi ima odgovarajuće interese, a za mala poduzeća stvaraju nepotrebno dodatni troškovi.

Razlozi ovakvih diskriminacija su u političkoj kontroli javnog sektora od strane vladajućih političkih partija i nastojanjima da se iz tog sektora ostvare što veće privilegije za elitu. Zbog loše konkurentnosti i produktivnosti javnog sektora to je moguće postići jedino na uštrb privatnog sektora poduzeća. Svaki pošten pristup reformama u cilju unapređenja poslovne okoline morao bi da se okomi na ove nejednakosti tretmana privatnog u odnosu na javni sektor. Dakle, samo cilj da se otkloni ono što koči privatno poduzetništvo, daleko od nekih zahtjeva za aktivnim poticanjem poduzetništva, što je normalno svugdje u svijetu. Tako bi se dao doprinos da privatni sektor i privatno poduzetništvo zaista bude demokratizirano u smislu da privatni poduzetnici ne budu izloženi nekontrolirajućim rizicima koje im stvaraju vlasti i tako dobiju polet za širenje poduzetništva i rast investiranja i zapošljavanja. Prema tome koliko se fer tretira društveno odgovoran privatni biznis treba cijeniti karakter vlasti i institucija države – da li se radi o inkluzivnim institucijama (djeluju u korist građana i društveno odgovornog privatnog biznisa) ili ekstraktivnim institucijama (djeluju u korist političke elite i birokracije proizvodeći lošu ekonomiju, korupciju, kriminal i siromaštvo).

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Povezano

/ Najnovije