Kojović o nacionalnim predmetima: Kako je Dom naroda zaobišao suštinu

Predrag Kojović, delegat Naše stranke u Domu naroda Federalnog parlamenta, komentirao je danas održanu sjednicu ovog tijela na kojoj je bilo riječi o tzv. grupi nacionalnih predmeta, ali i o zaduživanju Federacije Bosne i Hercegovine koje bi nas moglo skupo koštati.

Njegov komentar objavljujemo u cjelosti:

„Na današnjoj, 18. sjednici Doma naroda Parlamenta FBiH, se prvi put, nakon tri godine, na dnevnom redu našla tema koja ovom predstavničkom tijelu i pripada po prirodi stvari, jer se tiče ravnopravnosti etničkih grupa i Ostalih.

(Mi, kao stranka, generalno, smatramo da je ovaj izuzetno skup državni organ, sa ovakvim nadležnostima kakve ima potpuno bespotreban trošak poreskog novca, ali time se sada neću baviti). 

Dakle, na sjednici, na inicijativu kluba Bošnjaka na dnevni red je stavljena deklaracija kojom se daje podrška roditeljima i djeci Konjević Polja. Klub Bošnjaka je bez riječi, pa ne bi bilo nefer ni reći samoinicijativno, prihvatio da se slični primjeri diskriminacije mogu pronaći u svakom dijelu BiH gdje postoji demografska dominacija jedne etničke grupe nad drugima i da se i to spomene u tekstu deklaracije.

Ali iako je Dom naroda potrošio skoro tri sata raspravljajući o problemu obrazovanja na maternjem jeziku i po programu tzv. nacionalne grupe predmeta uočavanje suštine problema kao i njegovo sistemsko rješenje uspješno su zaobiđeni.

(Jedan dio problema u medijima poznat kao Konjević Polje može se ovako sumirati; zakon kaže da ukoliko u razredu ima 18 i više učenika jedne etničke grupe, škola im je dužna obezbijediti izvođenje nastave. U nižim razredima osnovne škole u Konjević Polju ovaj zakonski uslov nije ispunjen, odnosno, u razredima nema 18 ili više djece koja su po etničkoj pripadnosti Bošnjaci i škola se ne osjeća obaveznom da im obezbijedi tzv. nacionalnu grupu predmeta.
Iz diskusija delegata ubrzo je postalo jasno da se sa istim ili sličnim problemom u sredinama u kojima su demografski dominantni Bošnjaci susreću djeca pripadnici drugih etničkih skupina.)

Osim ako nije u pitanju obično politikanstvo i izborna kampanja nejasno je zbog čega inicijatori ove Deklaracije nisu predložili kako da se problem, zaista, riješi. Da se zakonski potreban broj učenika po razredu smanji? Na devet, na dva pa i na jedan?

Umjesto toga, roditeljima i djeci koji se već mjesecima za svoja prava bore spavajući na ulici ponudili su deklaraciju. (Da je svaka deklarativna podrška koju su dobili vrijedna jednu KM, roditelji bi svoju djecu mogli poslati u najbolje svjetske privatne škole).

Efekat današnje, kao i prethodnih, deklaracija u rješavanju problema Konjević Polja, neće biti mnogo drugačiji od efekta koji je imalo doniranje drvenih letvi za konstrukciju šatora u kojima roditelji i djece borave (donirao g. Izetbegović). 

Svi pokušaji nekoliko delegata da se ovaj slučaj iskoristi kao povod za suštinsko rješenje ovog i sličnih problema su odbačeni.

Zašto? Pa zato što bi rasprava o tome kako obrazujemo svoju djecu, bazirana na pedagogiji, na činjenicama, na konkretnim primjerima u svijetu čiji dio želimo da budemo, pokazala da je u zemlji sa tri službena jezika i dva pisma obaveza škole da ih u podjednakoj mjeri predaje učenicima, a da je unikatni, i teorijski krajnje upitan, koncept "nacionalne grupe predmeta" politička, nacionalistička, a ne naučna ili kulturna potreba. Ne postoje Američka, Francuska, Njemačka ili Švedska geografija, biologija i istorija. (Interpretacija istorija je oblast kojoj se, s pravom, u akademskom svijetu odriče naučna titula). Kako u državnu službu zaposliti nekoga ko u školi nije ovladao sa jezicima i pismima države BiH?

***

Jedna od narednih tačaka dnevnog reda, ona o uzimanju austrijskog kredita za bolnicu u Goraždu takođe, po meni, zaslužuje komentar. Diskusija na tu temu je na površinu izbacila samo vrh ledenog brijega prema kojem plovimo, ali se kormilari prave da ga ne vide. Taj ledeni brijeg se zove dug i u prvim mjesecima sljedeće godine činit će 46 ili više posto od bruto društvenog proizvoda (BDP). Oni koji prate ekonomiju znaju da je finansijska tragedija grčkih razmjera nezaustavljiva kada dug (i unutrašnji i vanjski) dostigne 100 posto BDP-a. Oni, takođe, znaju, da je put do 46 posto zaduženosti dug i velikim dijelom može biti kontrolisan, ali od 46 do 100 posto kratak je i teško zauzdan. (Novac, neophodan da se bi očuvala finansijska stabilnost i reanimirala ekonomija je puno skuplji za male ekonomije koje su već do grla zadužene).

Već sam ovaj argument bi trebao biti dovoljan da racionalna vlast stavi moratorij na nova zaduženja i da uštedom u javnoj potrošnji omogući veće javne investicije. Kada se tome dodaju sitno štampani detalji tog kredita, za dobrog domaćina ne bi bilo dileme zašto glasati protiv. (Kredit obavezuje nabavku opreme po cijenama daleko iznad tržišnih).

Pa ipak, iako se skoro svaki poslanik kada s njim razgovaram o ovome privatno, u pauzi, recimo, slaže s mojom ekonomskom dijagnozom pa i terapijom, kad se vrate u salu i kad ih pitaju oni glasaju za nove kredite.

Vjerovatno postoje i druga objašnjenja, ali meni se čini da to rade iz istog razloga iz kojeg već dobrano pijan gost naručuje još jedno piće. 

p.k.“