Kerim Iković: Meni mrtvom to ništa ne znači

Moje ime je isto kao i kod onih prije mene, koje ste već ispratili, i zato me, molim vas, ne pitajte. Hoću da vam kažem... evo su me neki dobri ljudi opremili za put, za put u Potočare, ne poznajem ih, ali, hvala im. Nije vala lako ni kosti slagati. 

Piše: Kerim Iković za Radiosarajevo.ba

Tri puta su me zatrpavali i poslije otkopavali, pa sam tako negdje izgubio desnu ruku i obje noge, te nešto rebara, ali, meni mrtvom to ništa ne znači. Ne sjećam se najbolje, mislim da me je Alemin sin prvi nosio do jame, prije nego što je i sam završio u njoj. Bilo mi je šesnaest godina i bio sam baš dobrano smršavio, pa mi je valjda halalio ako sam mu bio težak. Teško je kad mrtav mrtvog nosi.

Dvadeset godina su me tražili otkako je prvi metak prošao kroz moje tijelo i odveo me u smrt. Posljednji put su me iskopali, bar dio mene, po danu, čisteći mi kosti i lobanju nekim četkama. Ranije su me iskopavali noću, bagerima, utovarali u kamione i prenosili u neku drugu jamu, u kojoj sam, pokazat će se poslije, bio samo u prolazu do neke druge jame. Konačno, kad su me našli, bar ono što je ostalo od mene, rekao sam - Bože, hvala ti, zbog živih, zbog mojih, jer meni mrtvom to ništa ne znači.

Mati i moje dvije sestre će biti tamo da me dočekaju i isprate, nekako, u isto vrijeme. Valjda se to samo u smrti dešava. Ne znam kako ovo da kažem, pa ću reći onako kako i mislim. Ja se nadam se će ovo biti i posljednji put da zemlju posipaju po meni, ako ništa ono zbog živih, zbog majke i sestara mojih, iako to meni mrtvom ništa ne znači. Nije im lako, a nije bilo ni meni dok su mi babu odvodili. One to srećom nisu vidjele, a bilo ga strah i za mene i za sebe. Ne znam jesu li i njega više puta iskopavali i onda opet zatrpavali. Možda će mater znati više, pa će mi na mezaru nešto više kazati. Materi sam u san dolazio, onako bez riječi, bez objašnjenja gdje da me traži. Sestrama nisam, mlade su i život je pred njima, bolje da se ne sekiraju. 

Znam samo da me, eto, ubilo, a da mi ni imena nije znalo. 

Kako ne stigoh srednje škole završiti, nisam baš nešto rječit, ali, ne treba mi škola da kažem da me bilo je strah umrijeti, pa sam se nekako nadao do posljednjeg trenutka. Sve sam mislio da će ovo sve nestati. Mislio sam da će me razmijeniti, bar su meni i drugim tako obećali. Nije sve nestalo, nestao sam samo ja. Zažmirio sam da ne gledam u puščane cijevi ispred i jamu iza mene, a valjda od velikog straha nisam mogao ni plakati. Smrt je došla brzo, samo je čekanje potrajalo. 

Sada, prije nego me opet zemljom pokriju, čujem žive kako mrtvim pričaju. U neku me rezoluciju stavljaju, a ja to ne razumijem, a i da razumijem, meni mrtvom to ništa ne znači. Valjda se to učilo u višim razredima u koje nisam stigao ići. Znam samo da me, eto, ubilo, a da mi ni imena nije znalo. Bit će da me je baš mrzio, inače mi valjda ne bi tako presudio. Kao da mu je neko rekao da treba da me se boji, pa je onda od velikog straha počeo da me mrzi. 

Sad kad razmišljam, prije nego me u kabur spuste, volio bih da znam da li me se još uvijek boji, pa me i sada mrzi, ili ga je prošlo. Ja bih volio da mi to kaže, zbog vas živih, zbog svojih, zbog majke i sestara mojih… iako to meni mrtvom ništa ne znači.

Tekstovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba.