Kako smo u Bosni dotukli Marksa

Piše: Zlatiborka Popov Momčinović

U BiH smo riješili da dotučemo Marksa; da dokažemo, naime, da proizvodnja uopšte nije baza društva. Marks je smatrao da društvo ne može opstati bez proizvodnje i zadovoljavanja potreba... Proizvodni odnosi u bazi društva potom determinišu pravni, politički, idejni poredak kojim društvo gradi i održava predstave o sebi i postvaruje određeni način proizvodnje.

No, šta je sa društvom u kojem materijalne proizvodnje faktički i nema, u kojem devastirane i propale fabrike obitavaju jedino na nekim virtuelnim razglednicama i čestitkama na kojima šaljemo poruke svijetu da je sa Marksom gotovo. Masa turista ih ne obilazi, propali giganti proizvodnje su najobičnija pošalica u odnosu na opojan miris ćevapa i nargila sa Baščaršije. Još samo da nam dođe u posjetu Frensis Fukojama, taj ideološki gorostas i navestitelj propasti svega što je lijevo, prošeta se čaršijom i pojede ćevape, demonstrira da mu fabrike i nisu na pameti i još jednom objavi da se „Kraj istorije“ zaista desio. I da je najbolja potvrda za to upravo Bosna! Time bi jednim udarcem „ubio“ dvije muhe: dokazao svoju teoriju i oborio Hantingtonovu da je Bosna pred-scenario za budući sukob civilizacija. Jer svi se zadovoljno šeću, piju kafu i jedu ćevape.

No, uprkos tome, proizvodnja se nesmetano nastavlja, sa i bez Fukojame. Proizvodi se društvo koje ne može stati na svoje noge, proizvode se izgladnjela tijela koja nemaju snage da se suprotstave strujama koje ih nose... Proizvodi se stanje asistencijalizma jer društvo ne može opstati bez ove ili one tranše...

No, i dalje smo sretni – iz više razloga. Jer se u popularnom „povijesnom spektaklu“ Sulejman Veličanstveni Bosna često pominje, jer imamo najveći broj političkih stranaka i fakulteta po glavi stanovnika, jer smo sretni kad znamo šta komšija ima u frižideru čak i kad mi nemamo ništa, jer mahalamo i vlastito mahalaštvo poistovjećujemo sa kritičkom svješću, dostojnom jednog Herberta Markuzea i Žan Pol Sartra...

No, vrhunac naše sreće još nije nastupio. On će se desiti kad budemo shvatili da smo ne samo baza već i nadgradnja društva. Ne samo da hranimo postojeći (ne)poredak vlastitim sokovima i dajemo mu osnovu za opstanak, već mu i svojim Weltanschaungom (tj. pogledom na svijet) obezbjeđujemo dugoročnu stabilnost. Da smo ostvarili Gramšijevski san o ideološkoj hegemoniji potlačenih, ali i više od toga, jer smo i baza i nadgradnja društva a ni sam Gramši o tome nije mogao ni sanjati u Musolinijevom zatvoru – on je sanjao samo o osvajanju nadgradnje!

Gdje nas to što se ništa ne proizvodi nimalo ne uznemirava, samo nek se proizvodimo mi ovaki, kakvim nas je Bog dao. A da je to nešto što je dobro, dokaz je što se ni sam Bog ne miješa u (naš) svijet i pasivno posmatra svoju kreaciju.

Amen!

Autorica je aktivistica i feministica, magistrica sociologije i doktorantica na Fakultetu političkih nauka. Sa grupom profesora/ica sa različitih bh. univerziteta pokrenula je časopis Diskursi: Društvo, religija, kultura.