Kakav nam član/ica predsjedništva treba?

Piše: Zlatiborka Popov Momčinović

Zašto je ovo pitanje uopšte bitno, kad izborna ćutnja samo što nije počela? Zato što ćutimo već dugo i predugo ali smo se počeli gibati i mrdati i praviti prve demokratske korake, kao dijete koje je izašlo iz dubka. I zato što treba krenuti od glave, u obezglavljenoj zemlji bez ikakve političke vizure, ideje... I zato što prihvatamo ono što nam se servira, umesto da sami nametnemo šta će nam se servirati. Pa hajmo odozdo, znači od baze, krenuti odozgo, tj. od vrha. I to simultano.

Kao prvo - da bude nestranačka ličnost. Svima je postalo toliko jasno da stranke u nazovi svim predstavničkim ili ti zastupničkim i inim tjelima predstavljaju sebe, a ne građane i građanke, a na koncu konca ni narode ili narod na koje-koji se pozivaju 24h dnevno. Samo nestranačka ličnost može predstavljati zemlju, što je između ostalog jedna od uloga "bivanja članom predsjedništva". Stranački neobojen, ostaće vjerodostojan samom sebi a i onima koji su ga birali.

Kao drugo - da ima između 40 i 50 godina. Ruku na srce, sve ispod tog "izbornog" praga je malo, zbog političkog neiskustva - zato i u centru pulsirajuće neposredne demokratije kakva je postojala u Atini su samo građani iznad 30 godina mogli da učestvuju u odlučivanju. Dalje, sve iznad tog praga je previše jer u zemlji političke melanholije treba unijeti nešto životne energije.

Kao treće - da bude dio svih nas, neko ko je preživio patnju, ko je naš vječni sapatnik i saputnik u istoj tako da se od nas samih sve i da hoće nikad ne može "odnaroditi".

Kao četvrto - da je ipak malo iznad nas, po vokaciji, kvalitetu, znanju stranih jezika, ljudskoj empatiji... Neko ko je i prije ove funkcije "letio" avionom pa mu vazdušni pritisak na putu na sastanak u  Brisel ili Vašington neće "udariti" u glavu, i kad tamo stigne, ne samo da nas neće obrukati nego će nas predstaviti boljima nego što jesmo.

Kao peto - jer ostaje vječito pitanje ima li "idealni" kandidat ikakve šanse, jer da bi bio lider moraš imati iza sebe čitavu mašineriju čija je glavna funkcija da samelje sve pred sobom, sa šansama i izbornim kalkulacijama ili ne, ostaje nam bar malo neukradene nade. "Budimo realni, tražimo nemoguće!", napisao je Markuze i vjerovatno uzdahnuo kad je to poetski sročio. Hajmo mi koji kaskamo u svemu, spojiti politiku i poeziju i postati zemlja lider u regionu!

Kao šesto - moramo biti i mrvicu politički oportuni. "Idealni" kandidat koji prevazilazi i bosanskohercegovačke i panevropske dimenzije mora imati i promil, političku korektnu mrvu onog bošnjačkog, hrvatskog, srpskog u sebi. U protivnom, slijedi optužba za koju je teško naći pomilovanje. Ili da je dio zavereničkog lobija koji teži da potre drage nam naše kulturne specifičnosti (bošnjački logos), odn. da je dio projekta majorizacije (srpski odn. hrvatski logos).

Možemo nabrajati u nedogled, ali zasada toliko...

Iako je infrastruktura BiH "počišćena" poplavama, stranačka infrastruktura je ostala netaknuta. Ona do te mjere ide ruku pod ruku sa idejom "održivog razvoja", što se graniči sa samim zdravim razumom u zemlji bez ikakvog razvoja. Hajmo biti hrabri i kazniti ih za ukradene godine, milijarde donatorske pomoći, za protraćeno vrijeme dok smo slušali njihove političke mantre i monologe. Hajmo oteti demokratiju od onih koji su nam je ukrali da bismo postali kvazidemokratska zemlja po njihovom šablonu.

"Glasam da talasam", za nestranačkog kandidata. Da nam glava proviri iznad vode koja nas poplavljuje više od dvije decenije, a da vrha vodenog talasa nismo ni bili svjesni...