Jelena Paunović: Prvi susret sa još uvijek neotvorenom banjalučkom džamijom Ferhadija (FOTO)

Zahvaljujući svom poslu mnogo putujem.  Bosnu i Hercegovinu sam obišla nebrojeno puta. Ovoga puta sam bila u Banja Luci. Kolega Tarik Kapetanović i ja držali smo trening o blogingu u organizaciji Schüler Helfen Leben (SHL) . Raspored predavanja nam je omogućio i malo slobodnog vremena za šetnju.

Piše: Jelena Paunović za Radiosarajevo.ba

U percepciji naroda i narodnosti s ovih prostora Banja Luka, onako na prvu, nije drugi po veličini grad u Bosni i Hercegovini, prosječni se građanin neće odmah sjetiti ni Vrbasa, ni  Kastela. Banja Luka je naime glavni grad manjeg bh. entiteta.  

Šetam gradom i zbrajam dojmove, poređenja i predrasude između Sarajeva i Banja Luke, Federacije BiH i Republike Srpske.

Psi lutalice

Prvi dojam? Prva dva dana u centru Banja Luke nisam vidjela niti jednog psa na ulici. Sarajevom šetaju čopori napuštenih pasa. Banja Luka ima jednu higijeničarsku službu, prihvatilište za pse na gradskoj deponiji blizu grada, tri udruženja za zaštitu životinja i svi skupa sarađuju. U samom centru grada sam tek trećeg dana vidjela dva psa. Sarajevo ima četiri higijeničarske službe- JKP RAD, Lokom i službe dva azila: Prača i Gladno polje. Na ulici ima mnogo pasa. 

U Banja Luci se za rješavanje problema pasa lutalica na godišnjem nivou za rad higijeničarske službe izdvaja 150 000 KM. U Sarajevu je samo za higijeničarsku službu JKP RAD iz budžeta izdvojeno 680 000 KM. Čudno.

Vjerski objekti

U centru Banja Luke se nalazi Saborni hram Hrista spasitelja. Za mene je crkva mjesto na kojem zastaneš i duboko se zagledaš u sebe. Ušla sam u Hram i zapalila svijeće za meni drage ljude i žive i mrtve. Kupujem svijeće i razmišljam ne koliko svijeća mi treba, već koliko dragih ljudi imam. Staneš i kontaš ko te sve u životu nazvao da s tobom podijeli tugu, koliko zapravo ljudi imam koje i sama mogu nazvati u dva ujutru i reći koliko mi se svega skupilo. Kupujem deset svijeća. Palim svijeće jednu za drugom i gledam ih kako gore. Da, gore brzo poput života koji sve više pretvaramo u stalnu žurbu, a vremena za pogledat’ u sebe i zastati sve je manje.

Kolega me pita jesam li ikada bila u džamiji. Kažem iskreno da nisam, ali da bih voljela. Stižemo do Ferhat-pašine džamije. 

Prije ulaska u džamiju skidam čizme i glavu pokrivam maramom. Ulazim u džamiju i osjećam mir. Podovi su prekriveni prelijepim ćilimima,  zidovi oslikani. Unutrašnjost džamije mi djeluje daleko skromnije nego unutrašnjost crkve. 

Za vrijeme studija sam upoznala kolegu Edisa. On je iz Zavidovića i kada bi petkom dolazio na predavanja u Sarajevo, išao na džumu. Skupa odemo na čaršiju, on ode u Begovu džamiju, ja do Stare pravoslavne crkve. Oboje s istim ciljem - da zastanemo.

Sjetih se toga dok sjedim u Ferhat-pašinoj džamiji u Banja Luci. Pitam se što se ne sjetih ranije ući da vidim kako izgleda unutrašnjost tog vjerskog objekta, ali nije ni sada kasno.

Sa maramom na glavi razmišljam kako su mi oči došle do izražaja. Tog momenta dolazi imam. Nakon upoznavanja ga pitam da li bih imala problema sa tom maramom na glavi prođem gradom. Kaže da bi me sigurno ljudi gledali kao neobičnu, ali da Banja Lukom šetaju i pokrivene žene, te da ne bih imala problema.

Kad smo izašli, kažem Tariku da mi je drago što sam ušla u džamiju. Još jednom se okrećem i gledam obnovljenu Ferhat-pašinu džamiju. 

Zvanično će je otvoriti 7. Maja. U glavi već vidim reporterske ekipe i gomilu svakakvih naslova. Pitam se zašto sve nije jednostavno kako bi i trebalo biti, kako bi sve bilo ljepše da samo imamo vremena pogledati u sebe.

Šetnju Banja Lukom završavamo kafom. Pitamo konobara šta običnom čovjeku u Banja Luci znači 9. Januar. Kaže da ne zna jer i on i žena rade za platu od 400 maraka.

Na odlasku iz Banja Luke smo popili kafu sa ljudima iz NVO Genesis project u čijim smo prostorijama držali trening. Neki od projekata koje realizira ta organizacija su “Prevencija vršnjačkog, rodno zasnovanog i seksualnog nasilja u osnovnim školama”, “Mostovi povjerenja i saradnje” čiji je cilj upoznavanje i međusobno razumijevanje djece u Srednjebosanskom kantonu koji pohađaju “dvije škole pod jednim krovom”, kroz organiziranje putujućeg kina i pozorišta u oba entiteta uče djecu toleranciji i izgradnji mira. I oni i mi puno putujemo i na terenu se suočavamo sa raznim situacijama. 

Kroz smijeh razmijenjujemo iskustva uz osvrt na to da se u Bosni ne mogu popiti ni kafa, ni kahva, a vala ni kava kad nema struje.