Jasna Diklić: O vandalizmu

Nedavno sam pročitala uznemirujuće tekstove sa naslovom  „Vandali uništili željezni mobilijar na Vilsonovom šetalištu“ i „Vandali potpuno uništili mlada stabla oko Olimpijskog bazena Otoka“.

Uvijek je bilo, nažalost, vandalizma, ali već godinama to je postao manir određene populacije mladih. Duboki su razlozi za ovakvo destruktivno ponašanje.

Kad smo mladi, osmatramo naokolo, puni života i kretnji, osjećajući u sebi svu snagu i duh koji uz to idu. Ne previđamo kako ćemo u ovoj trci možda ostati na zečelju, ako posustanemo, a niko nam ne kaže kako dalje. 

Mladost često biva razočarana nerealizovanim težnjama. Samopouzdanje se postepeno gubi, a ono što jača je osjećaj o posjedovanju života kojem se nemilice sveti.

Svoje razumijevanje života brkamo sa njegovim smislom. Ne rastajemo se od „igre“ do posljednjeg daha, a svjetla samo što se nisu ugasila.

Kako mladog čovjeka naučiti da prepozna svoje postojanje u ovakvom trenutku i na ovakvom mjestu, kako ga naučiti da razumije svijet očima i ušima.

Ako smo sposobni da kod mladog čovjeka tokom sazrijevanja prepoznamo potencijale i da ga u tom smislu podržimo od njega bi mogli da očekujemo zapanjujuće rezultate. I porodica i obrazovne institucije imaju bespotrebna ograničenja koja sputavaju osobu da pronađe rješenja za složene probleme, jer se drže tradicionalnih pristupa i ne uzimaju u obzir kreativnu inteligenciju.

Traumatski doživljaj mladih se reflektira na razumijevanju sebe i svijeta oko sebe. Pa prema tome za proces ozdravljenja, pored intervencija na individualnom planu, značajne su intervencije na društvenom planu.

Kada je dr. Đukanović, koji je cijeli radni vijek posvetio problemima adolescenata, na jednom javnom skupu predlagao prevenciju za tu posrnulu populaciju, a ne videokamere na ulazima srednjoškolskih obrazovnih ustanova, skoro je otjeran sa govornice.

Pokazalo se da kamera može  da konstatuje samo već gotov problem. I onda se pitamo otkud ta destruktivnost?