Jasminko Halilović: Sva moja svjetska prvenstva

Piše: Jasminko Halilović

Godine 1994. sam imao 6 godina i sve oko mene bio je rat. Počelo je Svjetsko prvenstvo i kad god smo imali struje gledali smo utakmice. Nije mi bilo jasno kako se negdje igra fudbal dok kod nas traje rat. Kao i veliki dio moje generacije, zavolio sam Italiju predvođenu jednim od najboljih igrača svih vremena, Robertom Baggiom. Upravo je Baggio promašio penal u finalu i omogućio Brazilu da postane prvak svijeta. Tad sam prvi put plakao zbog fudbala. Bilo je to moje prvo Svjetsko prvenstvo.

Godine 1998. sam imao 10 godina i već sam redovno pratio fudbal. Svjetsko prvenstvo u Francuskoj dočekao sam s gotovo popunjenim Panini albumom. Šišao sam se kao Ronaldo, a navijao za Italiju i Hrvatsku. Moj omiljeni igrač Dennis Bergkamp zabio je Argentnini u četvrtfinalu jedan od najljepših golova u historiji mundijala. Završnicu sam dočekao u Podgori na moru. Navijao sam zajedno s lokalcima za Hrvatsku u utakmicama protiv Francuske i Holandije. BiH je tad bila toliko slaba, ili sam ja bio toliko mali, da nisam ni sanjao da će jednog dana biti dio spektakla.

Godine 2002. sam imao 14 godina i prvi sam put shvatio zašto je fudbal "više od igre". Debitant Senegal susreo se u prvom kolu s aktuelnim prvakom svijeta, Francuskom. Očekivao se lagan posao za prvake svijeta, ali je mali Senegal, tek 40 godina nakon oslobođenja od francuske vlasti, pobijedio svog kolonizatora na najvećoj svjetskoj pozornici. Bio sam mali, ali shvatio sam tad -- fudbalski teren je jedan od rijetkih na kojem mali mogu pobijediti velike. Kasnije su Italiju pokrale sudije, pa sam mislio da više neću pratiti fudbal (to je vjerovatno trajalo jedan dan).

Godine 2006. sam imao 18 godina i već sam bio otkrio kladionicu. U njoj sam proveo bar pola prvenstva. Italija za koju sam još uvijek navijao postala je napokon prvak svijeta, a predvodio ju je jedan od meni najdražih igrača, Del Piero. U finalu se oprostio jedan od najboljih igrača svih vremena Zinedine Zidane. Udario je glavom Materazzija i crvenim kartonom je isključen iz utakmice i iz fudbala.

Godine 2010. sam imao 22 godine. Bili smo već ozbiljna reprezentacija i ispali smo u baražu od Portugala. Bilo je to veliko razočarenje, i rekao sam da ću, ako se ikad plasiramo, i ja biti tamo. Ipak, kao i svaki Mundijal, i ovaj sam željno iščekivao. A onda je počela prva utakmica i prvi put u životu sam čuo vuvuzele. Prvenstvo sam pregledao bez tona, a finale propustio jer sam bio na putu.

Sad je 2014. i imam 26 godina. Danas počinje Svjetsko prvenstvo u Brazilu, tačno 20 godina nakon prvog koje pamtim. Najveći praznik fudbala počinje tamo gdje je istinski dom ove igre. Ova sjećanja pišem u baru uz Copacabanu, najpoznatiju plažu na svijetu. Došao sam u Rio de Janeiro prije nekoliko dana, ne kao turista, već kao navijač. Reprezentacija BiH izborila je svoje prvo Svjetsko prvenstvo. Prolaze pored mene ljudi sa zastavama Engleske, Francuske, Njemačke, Meksika, Argentine, Italije, Brazil da i ne spominjem. Ovdje svi imaju brazilski dres i zastavu. Ovdje televizija uživo, uz stručni komentar, prenosi dvosatni trening brazilske reprezentacije. Ovdje ljudi na plažu ne idu na kupanje, već da igraju lopte. 

Htio sam nazad u apartman, ali ipak ću prošetati uz plažu ogrnut bosanskom zastavom. Ima nagon u čovjeku iz male zemlje da bude dio velikog svijeta. Neka vide svi našu zastavu. Oči su mi pune suza, i u tome nema ničeg lažnog, ni pretjeranog. Ne vjerujem još uvijek, ali istina je, Bosna je u Brazilu. I ko zna, možda će biti prvak svijeta.