Jasmina Heljić: Ponovo je 11. juli

Ponovo je 11.juli. Običan ljetni dan za ostatak svijeta, a za nas najtmurniji u godini. Nekako se sjećam kiše svake godine u ovo doba, ili možda podsvjesno stvaram sliku da i nebo plače za svim tim dušama. Ko će znati...

Piše: Jasmina Heljić za Radiosarajevo.ba

Godinama bježim od slika i priča Srebreničana, ne zato što ne želim znati, već što nemam snage za silnu tugu. A onda pomislim, kako je to licemjerno, kad tolike hrabre žene godinama iznose na duši svu bol ovog svijeta... i nose se sa tim. Pa kako onda ja mogu zažmiriti? Ove godine neće biti tako, odlučila sam.

Još ne mogu pojmiti razmjere genocida, niti stvoriti tačnu sliku tih žrtava, grobnica, ma koliko da gledam i čitam. Jednostavno ne mogu da vjerujem da jedan čovjek može mrziti drugoga do te mjere da je spreman klati, spaljivati, silovati i kasapiti nedužne ljude samo zato što su drugačiji, a nikad mu ništa nisu uradili. Nikada, vjerujem za života, mi neće biti jasno kako je to moguće. Šta je to u čovjeku, ili bolje reći nečovjeku, što ga čini takvim monstrumom?

A naposlijetku, nije to ni bitno. Bitno je ono što je bilo, bitne su suze svih majki, kćerki, sestara tih nedužnih ljudi. Bitno je da priča bude ispričana, iznova, dok cijeli svijet ne sazna. Bitno je da nikada ne zaboravimo niti jednu žrtvu, pogotovo mi koji danas živimo mirno u ovoj Bosni za koju su oni, bili spremni na to ili ne, dali svoj život. Treba svakog jutra pomisliti na njih i proučiti im Fatihu. Četnici su im oduzeli budućnost, ali oni moraju živjeti kroz naša sjećanja. Samo tako će njihova smrt bar donekle biti dostojna.

Možda nemam pravo pisati sve ovo, kada nisam nikoga izgubila u Srebrenici. Kažem u Srebrenici, jer u ratu jesam. I drhtim pri samoj pomisli na to kako je bilo mojoj majci da identifikuje svog oca po odjeći i prstenu, jer je tijelo bilo neprepoznatljivo. A kako je tek bilo jadnim ljudima kojima ni toliko nije ostalo od voljenih?

Teško je živjeti na ovom prostoru u nekim dvadesetim godinama, sa težnjom da se ide naprijed, a razum i srce ne daju. Kako da budemo složan narod kad polovina naše države ne priznaje genocid? U mom srcu nema mjesta za oprost, ni za koga ko je oduzeo nevin život. Nema mjesta ni zaboravu, jer je zaborav kukavički i nedostojan.

Svaki čovjek, bez obzira na godine ili nacionalnost mora znati za Srebrenicu. Mora znati da ih je bilo i malih i velikih, i hrabrih i uplašenih, ma bilo ih je više nego što je ikad smjelo biti. Bili su nečiji svijet, a ovaj naš svijet im je okrenuo leđa. Tu nepravdu nikakva ovozemaljska kazna ne može ispraviti.

Moglo bi se štošta još napisati, ali suština bi ostala ista.  Danas zaista žalimo zbog nepravde, zbog tuge, neljudskosti koja je ostavila neizbrisiv trag. Danas svi moramo biti mislima i srcima uz one kojih više nema, i one koji su ostali iza njih. Odati počast svakoj duši koja još nije našla svoj mir. Barem su toliko zaslužili.