Jasmin Agić: Adil Zulfikarpašić – svjedok genocida u Foči

Trebalo je skoro ravno pola vijeka da se bosanska i jugoslovenska javnost upoznaju sa zbivanjima u Foči, koja su se desila u zimu ratne 1941. na 1942. godinu. Prvi put objavljena u emigrantskoj štampi 1957. godine, putopisno – antropološka zabilješka partizana i poslijeratnog emigranta Adila Zulfikarpašića opisuje događaje koje je jugoslovenska historiografija namjerno prešućivala.

Piše: Jasmin Agić, za portal Radiosarajevo.ba*

Oba pojavljivanja teksta naslovljenog jednostavno "Put u Foču" bila su ograničenog odjeka iz više razloga, a najočigledniji je taj da je tekst štampan u zbornicima pri čemu se njegov sadržaj nije mogao posebno potencirati.

Trending

Uzbuna u Irskoj: Dronovi krenuli na avion u kojem je bio Volodimir Zelenski

Nije mu išlo u prilog ni činjenica da je prvi put objavljen u inostranstvu, u emigranstkom časopisu Godišnjak, Muslimanske biblioteke u Beču, a drugi put u knjizi Adil Zulfikarpašić: članci i intervjui, dakle kao jedan od više priloga, koji su trebali ilustrovati politički i intelektualni rad njegovog pisca. U oba slučaja, sadržaj teksta ostao je u drugom planu, a događaji koji su uslijedili nakon njegovog drugog objavljivanja bacili su važnost materijala u drugi plan iako su oni upoznati sa sadržajem zapisa jasno dovodili u direktnu vezu ono što je u tekstu opisano sa događajima koji su pogodili Foču u ratnoj 1992. godini. S vremenom se, u nekim intelektualnim krugovima, razvila teza kako je Foča, u svega pola vijeka, doživjela istovjetne događaje, a da su zbivanja opisana u Zulfikarpašićevoj uspomeni zlokobno zatomljena u kolektivnom pamćenju samo kako bi se ponovila u još drastičnijem obimu.

Snaga teksta

Sada se, logično, nameće pitanje šta je to opisano u tom danas već ikoničkom tekstu? Jedonstavnim jezikom i bez ikavih natruha naknadne ideološke interpretacije pisac zapisa i svjedok događaja, Adil Zulfikarpašić opisao je zločin genocida počinjen nad Bošnjacima Foče i njene okoline. Taj su zločin počinile četničke snage u decembru 1941. i januaru 1942. u vrijeme nakon italijanskog povlačenja iz grada i prije dolaska partizanskih jedinica. Snagu tekstu daju upravo njegova neposrednost i iznesena otkrića, koja čak i nakon toliko godina od prvobitnog objavljivanja izazivaju šok i jezu. Jednostavne kompozicije, tekst je svjedočenje koje na dvije razine pokušava procesuirati događaje s kojima se pisac lično susreo.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba

Ulaskom u Foču, Zulfikarpašić se suočava sa sumornim i uništenim gradom, a u svakom razgovoru sa ljudima, koje susreće, otkrivaju mu se detalji zločina koji je netom bio okončan. Na vlastitu nevjericu, doznaje da su Bošnjaci bili predmet ostrašćenog osvećivanja i pogroma srednjovjekovnog tipa i da su ubistva vršena na najprimitivniji i najbrutalniji način. Jedna od žrtava masovnog zločina bio je i Zulfikarpašićev brat Sabrija, koji je ubijen pucnjem u glavu, kako na jednom mjestu Zulfikarpašić decidno opisuje okolnosti njegovog ubistva.

Više od masovnosti i brutalonsti počinjenih zločina, Zulfikarpašića zapanjuje istina da su komšije Srbi, u najvećoj mjeri, pasivno podržavali ubijanje bošnjačkih civila. Pasivnost koja je cijelo vrijeme upitna, kako objašnjava autor teksta, jer su mnogi učestvovali u pljački i paljenju imovine. Prvo otkriće je šokantno i grozno, prisjeća se Zulfikarpašić, koji bilježi i kalvariju ženskog dijela svoje porodice opisujući na koji su način njegova majka i sestre bile izložene javnom sramoćenju i ponižavanju. Kako autor piše, obim zločina bio mu je nazamisliv u jednakoj mjeri kao i kulturološka ostrašćenost počinitelja.

"Turci" kao neprijatelji

Uvjeren kako je prošlo vrijeme masovnih pogroma motiviranih kulturološkom mržnjom prema muslimanima, Zulfikarpašić bilježi detalje iz kojih shvata kako je imao pogrešnu predstavu o dinamici društvenih odnosa. "Turci" su čak i u vrijeme prijetnje endehazijskim uništenjem pravoslavnom stanovništu predstavljali arhetipskog neprijatelja, a proces njihove dehumanizacije otišao je toliko daleko da gotovo niko iz zajednice počinitelja nije razumijevao da zločin treba spriječiti, osuditi ili mu se na bilo koji drugi način suprotstaviti.

Drugo, veliko, šokantno otkriće proizvešće, kako to plastično opisuje, čak i veću unutrašnju dramu i dublje ljudsko uznemirenje. Odmah po dolasku u oslobođenu Foču, Zulfikarpašić shvata da je veliki dio počinitelja pokolja amnestiran za svoje zločine, a revolucionarna lustracija bila je svedena tek na gestularni stepen blage verbalne osude zločina. Ono što je najviše zapanjilo bila je odlučnost partizanskog partijskog i vojnog rukovodstva da voditelje pokolja fočanskih Bošnjaka spremno prihvati u svoje redove, oslobađajući ih odgovornosti za masovne zločine, do tada, neviđenih razmjera.

Zulfikarpašić kao takvog posebno ističe Straju Kočevića, koji se kao četnički vojvoda isticao u činjenju zločina. Njega Zuflikarpašić zatiče u Vrhovnom štabu baš u trenutku kada izlazi iz separirane prostorije nakon netom okončanog sastanka sa Josipom Brozom Titom. Taj prizor Zulfikarpašić ovako opisuje:

"Rekli su mi, da me je Tito već očekivao, da odem, on je u sobi. U predsoblju me zaustavio pratilac, rekavši mi da ima neko kod Tita. Nakon nekog vremena izašao je Strajo Kočević, bradat, obučen je bio u oficirsku uniformu sa čizmama. Preko ramena visili su mu redenici. Na šubari je imao petokraku. Nije me pozdravio, samo je čudno pogledao u moj MP i bombe na kajišu. Tito ga je ispratio na vrata.

'Šta radi ovaj kod tebe?', pitao sam Tita.

'To je komandant fočanskog partizanskog odreda, ostavio je četnike i prešao nama. Vrijedan mladić, preko njega ćemo privući još mnogo ljudi. Šaljem ga danas sa Borom Tošovićem u Čelebiće da mobiliziraju još jedan odred. Tebe trebam hitno', rekao mi je."

Decenijama kasnije, kada se partijski dirigirana historiografija oslobodila okova političkog služenja, nauka će početi slobodnije i otvorenije ispitivati okolnosti genocida nad fočanskim Bošnjacima, ali sve do tog, samo uslovno rečeno, preokreta jedini pisani trag o četničkim zločinima bio je ovaj Adila Zulfikarpašića. U obnovljenom izdanju, koje je doživjelo dva reprinta, naučne spoznaje o historijskim oklnostima štampaće se uz originalni Zulfikarpašićev zapis. Urednik knjige Safet Bandžović i pisac pogovora Mesud Šadinlija kontekstualiziraće Zulfikarpašićevo pisanje objelodanujući, u jednoj činjenično utemeljenoj sintezi, mnošto novootkrivenih informacija o kontekstu, toku i motivima genocida počinjenog nad Bošnjacima Foče.

Zulfikarpašićev uvid o mogućim razlozima Titovog amnestiranja četničkih zločina dobit će, na taj način, punu historiografsku razradu iz koje će postati bjelodano kako je prvotna sumnja pisca "Puta u Foču", o razlozima dirigiranog potiskivanja genocida, bila potpuno ispravna. Broz je, pritisnut ratnim oklonostima i mogućim uništenjem Narodnooslobodilačkog pokreta, zajedno sa drugim članovima Vrhovnog štaba, donio odluku da se krene u stratešku saradnju sa četničkim jedinicama – što je bilo usmjerenje, kako će se ispostaviti, koje je moglo imati fatalne posljedice za partizanski pokret.

Zašto je Tito pogriješio?

U nastavku rata, prilike će pokazati da je Tito iz najmanje dva razloga donio pogrešnu odluku. Amnestiranje četnika i uključivanje njihovih jedinica u partizanske vojne formacije proizvešće odioznost kod bošnjačkog stanovništva prema Narodnooslobodilačkom pokretu, što će dugoročno biti razlog jednog općenarodnog nepovjerenja iskazivanog prema iskrenosti ratnih motiva NOP-a. To je bila strateška i teško ispravljiva pogreška proizašla iz, kako će se veoma brzo pokazati, pogrešne Brozove procjene i loše vojno–političke odluke. Taktički, kako je to historija jasno uočila, to je bio katastrofalan promašaj u procjeni, jer se većina četničkih jedinica, već u proljeće 1942., odmetnula od NOP-a i vratila svojim primarnim ideološkim i vojno–političkim uvjerenjima.

"Put u Foču" izniman je zapis po mnogim svojim elementima, ali ono što se malo ističe u svim njegovim spominjanjima, a razumljivo je i zašto, jeste da je riječ o svjedočanstvu koje nosi jednu primarnu, eminentnu, literarnu vrijednost. Jasno je da su priređivač i pisac pogovora izbjegavali takvu atribuciju teksta, jer je riječ o svjedočanstvu na stvarne događaje, ali Zulfikarpašićev zapis posjeduje potresnu snagu istinitosti upravo zbog uspješno oblikovanog pamćenja. Literarnost u ovom konkretnom slučaju ne treba biti shvaćena kategorijalno, naravno da zapis nije književnost, već prije adjektivno jer se tim pojmom, široke upotrebe, može opisati vještina Zullfikaršašićevog pripovjedanja.

Usmjeren isključivo na prepričavaje vlastitog doživljaja, Zulfikarpašić je bosanskoj historiografiji ostavio vrijedan zapis o događajima kojima će se nauka o pamćenju tek nekoliko decenija kasnije formalno početi baviti. I tada suočena sa nedostatkom primarnih izvora, sa pamtiocima koji su bili podvrgnuti višedecenijskom procesu potiskivanja i historiografijom, koja programski nije imala interesa da otkriva istinu o zločinu genocida izvšrenim nad fočanskim Bošnjacima tokom Drugog svjetskog rata.

*Autor je pisac, književni, filmski kritičar i novinar. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine i PEN centra BiH. Autor je knjige eseja 'Historija odbačenih' i romana 'Uloga Josipa Broza u životu djeda Sulejmena'. Bavi se temama iz politike, historije i ideologije.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.