Iza Razija Mešević Kordić: Ljubav na četiri šape

U šestom razredu osnovne škole, na malom odmoru prije časa biologije, nekoliko djece iz razreda i ja smo… pa… pravili gluposti, gurali se i trčali po učionici. U jednom momentu, jedno od djece je gurnulo veliki drveni stol koji je kao stablo pao svom snagom na moje lijevo stopalo i… slomio mi svih pet prstiju. To je bila najbolja stvar koja mi se desila te godine, darlings!

Piše: Iza Razija Mešević-Kordić za Darlingitswunderbar.com

"Baš si bila čudno dijete" je vjerovatno ono što u ovom momentu prolazi kroz vašu glavu, ali sačekajte da vam ispričam cijelu priču. Kao i svako dijete, godinama sam pokušala sve, isprobala svako sredstvo i metod da nagovorim svoje roditelje da mi kupe psa, ali ništa nije uspijevalo. Imala sam svaku knjigu koja je tada bila dostupna o rasama pasa, moljakala sam, pokušavala da ih manipulišem, da budem slatka i šarmantna (kako samo djevojčice mogu), no bili su istrajni i neumoljivi. Čak sam se pomirila s tim da će moje šanse da dobijem ljubimca porasti ako se "odreknem" mog prvog izbora – njemačkog ovčara – jer smo pretežno stanovali u stanu i pristala sam na "drugi izbor" omiljene rase, a to je bio pekinezer. Opet ništa. E onda se desila nezgoda.

Stopalo je bilo ozbiljno povrijeđeno i sjećam se groznih bolova. Nakon nekoliko pregleda bilo je jasno da ću morati da nosim gips šest sedmica, te da me nakon toga očekuje dugotrajna fizikalna terapija, kako bih ponovo mogla normalno da se oslanjam na lijevu nogu. Moji roditelji su bili zaista očajni i prestrašeni. Što se mene tiče, nakon nekih 10-ak dana, već sam se osjećala dobro, no kako je to s jedanaestogodišnjacima – bila sam ljuta što ne mogu da se krećem, idem u školu i družim se s prijateljima. No, onda se upalila lampica! Ovo je moj momenat! Sada ili nikada! HOĆU CUKUUU! Da, da, da… ne budem sama, da se osjećam bolje, da mogu da ga mazim… Upotrijebila sam sve argumente i nekoliko suza i ovaj put moji roditelji jednostavno nisu mogli reći ne. Da li bi vi mogli reći ne djetetu u bolovima, koje nosi gips i plače za kućnim ljubimcem? Ne? Nisam ni mislila.

I tako je moj mali WUNDERBAR blesan postao član naše porodice. Kada je stigao izgledao je kao klupko smeđe-bijele vate i pored ogromne korpe koju smo nabavili za njega, prvih nekoliko sedmica nije htio da spava bilo gdje drugo, nego u maminoj kućnoj papuči. Kada je porastao, postao je neustrašiva "alfa životinja", pri tome potpuno nesvjesna svoje veličine, koja me je branila od pasa lutalica kada smo išli u šetnju. Jadni psi su prilikom njegovih ljutih napada na njih zaista i bježali, stalno se u nevjerici okrećući da još jednom vide kakva to bijesna mačka laje na njih.

Kada sam se napokon vratila u školu, bio je neizmjerno tužan. Čekao je moj povratak svakoga dana i obradovao bi mi se kao da me nije vidio mjesecima. Naš svakodnevni ritual nakon škole je podrazumijevao da ga dobro izmazim, a onda bi se on u velikom stilu bacio na moju desnu nogu (jer nekako je znao da je lijeva povrijeđena i čak bi nekoliko godina nakon nesreće ponekad legao pored mojih nogu i lizao moje lijevo stopalo) i ne bi prestao vući i čupati dok ne bi skinuo moju čarapu, koju bi onda slavodobitno udvukao iza kauča. Ja sam mu bila nešto kao sestra, s mojim ocem je imao tip odnosa "Mi smo muškarci i iako se simpatišemo, mi to baš nešto ne pokazujemo", dok je mama za njega bila vođa čopora. Od nje je dolazila sva hrana i ono što bi mu ona rekla, to je za njega bio zakon.

Ipak, nije sve i uvijek bila zabava i zadovoljstvo. Ljubimac u kući znači puno posla i veliku obavezu i već kao djetetu mi je nakon određenog vremena bilo jasno, zašto su moji roditelji tako dugo bili imuni na moje moljakanje. S druge strane, bezrezervna ljubav, odanost, radost i kvalitet porodičnog života koju nam je podario kroz godine su sve to kompenzirali.

Mnogo godina poslije, moj darling i ja smo stalno na granici da nabavimo psa. No, pošto želimo bernskog pastirskog psa, koji je veličine manjeg teleta, živimo u stanu i često smo zbog profesionalnih obaveza odsutni iz kuće, odlučili smo da mi ovaj put postupimo kako postupaju odgovorni roditelji i odložimo to za neko vrijeme. Iako je vrlo teško odoljeti kada vidite ovu njuškicu:

Ne samo psi, već svi kućni ljubimci su moj izvor inspiracije i WUNDERBAR osjećaja i zato želim da pored moje priče, s vama podijelim i priče o još dva fantastična ljubimca… i naravno o njihovim divnim porodicama. Zeus je član Emmine porodice i najljepša je i najpametnija snowshoe maca, koju sam ikada srela. Maks je bio "prvo dijete" za Dženanu i Ognjena, a onda se porodica proširila. On je najsmješniji i nasretniji zlatni retriver, kojeg ćete ikada upoznati.

Posmatrala sam Emmu dok se igrala sa Zeusom i popričala s njenom mamom Eminom:

Emma je oduvijek željela macu. Njen tata je odrastao s mačkama i zato joj je pričao priče o njima od najranijeg djetinjstva. Ja s druge strane nisam baš bila ubijeđena da li je to dobra ideja i čak sam se malo bojala mačaka i smatrala ih nepredvidivim. Ipak, na kraju sam pristala i Emma je dobila zadatak da pronađe rasu, koja bi nam najbolje odgovarala. Emma je pronašla tzv. snowshoe rasu s pedigreom, koja je po izgledu između sijamske i američke kratkodlake mačke. Snowshoe mace su poznate po tome koliko vole ljude i posebno djecu. Na taj način smo došli do Zeusa, koji je svoj put do nas našao čak iz Plymoutha u Velikoj Britaniji.

Emma voli Zeusa zbog njegovog slobodnog duha i samouvjerenosti u svoju ljepotu. On je veoma samouvjeren i tačno zna šta želi. Emmi ne smeta što je uvijek ne sluša, ali je veoma sretna kada ga uspije naučiti pokojem triku, kao npr. da šapicom pokaže na posudu u kojoj se nalazi loptica.

Sve u svemu, veoma je teško pretočiti u riječi, u kojem obimu je Zeus promijenio naš porodični život nabolje. Mačke zaista imaju posebnu sposobnost da postignu da se njihova prisutnost osjeti u svakom momentu. Svaku večer Zeus leži pri dnu Emminog kreveta dok ona čita. Svako jutro dođe do nas po svoju dozu maženja. Budući da je mačka, Zeus je ponekad nepredvidiv prijatelj, ali je uvijek prijatelj. Ponekad Zeus odjednom odluči da divlje trči iz jedne sobe u drugi ili pak da spava cijelo popodne i uživa u svom vlastitom društvu. Njegovo ponašanje nas istovremeno fascinira i zapanjuje. U našem domaćinstvu, kada je Zeus u pitanju, ne postoji niti jedan dosadan momenat i to je ono što ga činim odličnim dodatkom našoj porodici.

Većina ljudi ne zna da su mačke najpopularniji kućni ljubimac na svijetu. Samo u SAD-u ih ima 69 miliona, dok je broj pasa kao kućnih ljubimaca 62 miliona. 

Dženana nam je ispričala kako je Maks postao dio njihov porodice:

Maksa smo nabavili jer smo oboje imali silnu želju da imamo psa. Izbor je bio zlatni retriver koji je oboma bio želja još od djetinjstva. Znali smo da je blage naravi i da kada budemo imali djecu, bit će im pouzdan saputnik kroz djetinjstvo. Nismo pogriješili, zaista je tako i nismo se pokajali. Prvo je došao Maks, pa tek onda djeca. Ne mogu reći da nam se životi nisu promijenili, jer je pas ipak velika obaveza. Djeca su uz Maksa razvila veliku ljubav prema svim životinjama i općenito to je uticalo na njihov razvoj suosjećanja prema drugim bićima. Naš mikrosvijet je mnogo zabavan kad smo svi na broju, kad smo u prirodi ili u šetnji gradom. Makso unosi jednu posebnu vedru i razigranu notu u naše živote i savršeno se uklapa u dječju graju koje u našoj kući ne nedostaje. Mislim da sva djeca zaslužuju da odrastaju uz kućnog ljubimca, još ako je ljubimac po njihovom izboru, roditelji treba da znaju da čine pravu stvar i da je vrijedno svog truda i tereta kojeg će uz to morati podnijeti.

Možda… možda jedan berni ipak može stati u stan … Šta vi kažete, darlings?