Ivo Komšić: Istina o Izbornom zakonu BiH?

Da li uopće netko u Hrvatskoj i u hrvatskom javnom mnijenju želi čuti istinu? Da li je uopće netko sposoban za istinu nakon toliko godina indoktrinacije?

Piše: Ivo Komšić za Autograf.hr

Prvo, godinama se tvrdi i već je prihvaćeno kao neosporna činjenica kako je postojeći Izborni zakon u BiH u suprotnosti s Ustavom BiH.

Trending

Titove brigade lopatom izgradile 242 km pruge za 7 mjeseci, vlast danas ne umije popraviti 80 metara

Drugo, Zakon je u suprotnosti s presudama Međunarodnog suda za ljudska prava iz Strazbura.

Treće, postojeći Izborni zakon diskriminira i obespravljuje Hrvate BiH.

Krenimo redom.

Prvo, Ustavni sud BiH je presudio u ”predmetu Ljubić” da je Izborni zakon u skladu s Ustavom BiH izuzev u jednom njegovom dijelu koji se odnosi na legitimitet izabranih delegata za Dom naroda Federacije BiH. Radi se o tome da delegati ovog Doma moraju imati izborni legitimitet što Izbornim zakonom nije precizirano.

U Zakonu stoji da se iz svakog kantona Federacije BiH (a ima ih deset) bira u Dom naroda po jedan delegat iz svakog konstitutivnog naroda. Tu je stavljena tačka u tekstu Zakona. Ustavni sud je naložio da se u tom članu Zakona, na tom mjestu, treba staviti zarez i nastaviti: ukoliko je takav izabran na izborima.

Dakle, Ustavni sud je naložio da svaki delegat u Domu naroda mora imati izborni legitimitet. To Zakonom nije bilo uvjetovano i delegat se mogao tražiti u dubini lista. Također, bilo je moguće da iz onih kantona (izbornih jedinica) u kojima u kantonalnoj skupštini nije bilo niti jednog izabranog Hrvata njegovo mjesto zauzme netko iz drugog naroda koji za tu svrhu (ad hoc) uzme hrvatski nacionalni identitet – to se dešavalo.

Samo je u tom dijelu Ustavni sud uvažio aplikaciju iz ”predmeta Ljubić” i naložio izmjenu Izbornog zakona. Nitko u politici BiH, osim HDZ-a, ni deklarativno ni praktično, nije bio protiv toga i svi se slažu da se ta izmjena izvrši.

HDZ je spriječio izmjenu Izbornog zakona jer su blokirali rad Federalnog parlamenta. Intervenirala je Centralna izborna komisija BiH i naložila da se delegati za Dom naroda Federacije biraju po presudi Ustavnog suda i temeljem popisa iz 2013., a ne onoga iz 1991. godine. Po ovoj odluci izvršen je izbor u Dom naroda Federacije na prošlim izborima, ali odluka Suda nije unesena u Zakon.

HDZ je mogao kao dio vladajuće većine u Federaciji BiH bez problema uskladiti Izborni zakon s ustavnom presudom. Oni su to blokirali, a neprestano se pozivaju na neustavnost Zakona. Zašto?

Neustavnost Zakona i sva halabuka oko njega je njihova politička platforma preko koje vode propagandu o ugroženosti naroda.

Drugo, mnogo važnije, oni ovim skrivaju sve ono što je Sud odbacio u ”predmetu Ljubić”, a što je za njih mnogo važnije od onoga što je uvažio. U onome odbačenome je suština problema jer to zapravo pokazuje što HDZ hoće.

Provedbom odluke Suda to odbačeno bi nestalo iz političkog narativa kojim se služe. Ovako, oni drže političku napetost u javnom mnijenju i insistiraju na provedbi presude Suda kao da je ona obuhvatila sve zahtjeve iz ”predmeta Ljubić”.

Što je Sud odbacio u "predmetu Ljubić"?

Ljubić je tražio dosljednu primjenu sistema nacionalne regionalne proporcionalnosti pri izboru delegata za Dom naroda Federacije. On se pozvao na Ustav Federacije koji propisuje: Delegate Doma naroda biraju kantonalne skupštine iz reda svojih delegata proporcionalno nacionalnoj strukturi stanovništva.

On je izračunao da svaki delegat u nacionalnom klubu Doma naroda Federacije nosi u procentu 5,88% konstitutivnog naroda iz kantona iz koga je biran – 17 delegata svakog naroda kada se pomnoži sa 5,88% dobije se količnik 100.

Po toj računici, svaki narod može imati jednog delegata u Domu naroda iz kantona, ako u njemu živi barem 5,88% toga naroda. Ukoliko to nije zadovoljeno, ukoliko nekog naroda u nekom kantonu ima manje od toga procenta, taj narod ne može imati niti jednoga delegata u federalnom domu.

Međutim, Dom naroda Federacije je istovremeno zakonodavno tijelo Parlamenta Federacije kao i Zastupnički dom jer odlučuje paralelno s ovim drugim domom o svim zakonima. Dom naroda, dakle, predstavlja konstitutivne narode u cjelini i odlučuje o vitalnim nacionalnim interesima.

U tom smislu Dom naroda ne predstavlja samo kantone iz kojih se bira nego i svaki konstitutivni narod s cijele teritorije Federacije – kantoni su samo izborne jedinice.

Ako bi se izbor delegata reducirao na proporcionalnu zastupljenost naroda u kantonima, a ne bi se vodilo računa o cjelini naroda u Federaciji, narušilo bi se osnovno ustavno načelo o konstitutivnosti naroda na cijeloj teritoriji Federacije i BiH.

Također, time bi se upravo povrijedio onaj član Ustava BiH na koji se poziva Ljubić u svojoj predstavci – "Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcionira u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora".

Ustavom zagarantirani slobodni i demokratski izbori su izbori koji svakom građaninu i pripadniku konstitutivnog naroda omogućuju da biraju i budu birani. Ako bi se primijenio Ljubićev izračun, niti jedan konstitutivni narod ne bi imao delegate u Domu naroda ukoliko nije zastupljeni u svojoj izbornoj jedinici s procentom od 5,88.

To bi predstavljalo drastično kršenje principa demokracije i prava da se bude izabran bez obzira na proporcionalnost u izbornoj jedinici – princip proporcionalnosti u jednoj izbornoj jedinici ruši princip konstitutivnosti naroda na cijelom prostoru BiH i Federacije, što je garantirano Ustavom.

Zato se Ustavni sud pozvao na odredbu iz federalnog Ustava koja obvezuje na izbor po jednog predstavnika svakog konstitutivnog naroda iz svakog kantona ukoliko je takav izabran u kantonalnu skupštinu.

Ljubićev izračun je posebno poguban za Hrvate koji imaju najveću disperziju u Federaciji i kojih je najmanje u proporciji stanovništva po kantonima – većina su samo u četiri kantona od deset. S današnjim trendom iseljavanja, ovaj izračun bi eliminirao Hrvate sa većeg dijela Federacije iz Doma naroda, oni u ovom zakonodavnom tijelu ne bi imali svoje predstavnike i njihov manjinski glas se ne bi nikada čuo. Demokratski princip zastupljenosti naroda bi bio potpuno narušen.

Sve ovo što je Ustavni sud odbacio u ”predmetu Ljubić” Dragan Čović i HDZ su sada ponovno predložili kao temelj izmjena Izbornog zakona. Podvalili su to institucijama i nekim pojedincima iz EU, američkoj administraciji i hrvatskom javnom mnijenju kao legitiman zahtjev i usklađen s presudom Suda.

Čovićev prijedlog se u detaljima slaže s prijedlozima koje je Sud odbacio. On se ograničio na nacionalni legitimitet u kantonima u kojima su Hrvati većina, Hrvati iz drugih kantona ga ne interesiraju, pretvara ih u nacionalnu manjinu.

Također, pripadnici konstitutivnih naroda iz multietničkih stranaka ne bi praktično mogli biti delegirani u Dom naroda jer bi ovim izmjenama Zakona etničke stranke imale monopol na taj izbor. Time bi multietničke stranke postale suvišne, a izbori etnički. Demokratsko načelo izbora bi bilo anulirano iako se na njega poziva HDZ.

Pored toga, ove beznačajne izmjene Izbornog zakona BiH koje se odnose na Dom naroda, žele se iskoristiti za promjene Ustava BiH koji regulira izbor članova Predsjedništva BiH.

Čović i HDZ žele punu političku dominaciju postići izbornim promjenama koje im osiguravaju izbor člana Predsjedništva BiH. To bi bio presedan u pravnoj praksi jer bi se zakonom isforsirala promjena ustava.

Da bi se to ostvarilo želi se u Izborni zakon unijeti etničko glasanje koje je moguće samo formiranjem etničke izborne jedinice koju bi činili kantoni s većinskim hrvatskim stanovništvom.

Čović svojim najnovijim prijedlogom reducira legitimitet izbora člana Predsjedništva na tri kantona – toliko mu je potrebno za pobjedu. To je samo mirnodopska izvedba ”Herceg-Bosne”, ali znatno reducirana – svodi se na tri zapadno-hercegovačka kantona, i to bez istočnog dijela Mostara (to ni Tuđman nije prihvatio kada mu je nuđeno).

***

Drugo, da stvar bude apsurdnija i licemjernija, Čović i HDZ se pozivaju na presude Evropskog suda za ljudska prava koje zahtijevaju da se demokratsko izborno načelo provede do kraja, u cijeloj BiH, i da se građani koji se ne izjašnjavaju etnički ili koji su nacionalne manjine uvedu u izborno zakonodavstvo.

Time bi otpali etnički kriteriji pri izborima, što je upravo u suprotnosti s Čovićevim i HDZ-ovim prijedlozima.

Posebna strana njihovih prijedloga je to što se uopće ne dotiču Republike Srpske. Taj entitet se ostavlja nedodirnutim, a upravo je u njemu obespravljenost naroda najveća.

Također, po strani se ostavlja nejednakost građana u izbornom procesu koji ne ostvaruju na jednak način svoje aktivno i pasivno pravo glasa na cijelom prostoru BiH, što je suština presude Međunarodnog suda.

***

Treće, kada je obespravljenost Hrvata u pitanju, treba znati da je ona višestruka. Prije svega, to je ona u RS-u, koja počinje sa onemogućavanjem povratka i obnove domova koje im je porušila i devastirala vojska RS-a, zatim ona koja proizlazi iz entitetskog glasanja u državnom Parlamentu, sve do formalnog i bezutjecajnog predstavljanja naroda u institucijama RS-a.

Hrvati su potpuno podčinjeni glavnom Čovićevom političkom suradniku i partneru Miloradu Dodiku, koji je dodatno i u Hrvatskoj prihvaćen kao partner.

Međutim, najveću ugroženost naroda predstavlja Čović i njegova politika. Tek njegovi prijedlozi izmjena Izbornog zakona potpuno obespravljuju većinu hrvatskog naroda u BiH.

On je narod podredio svojim osobnim interesima i njegova suverena prava suzio na nekoliko kantona. U institucijama države i Federacije BiH, u zakonodavnim i izvršnim, u kojima Hrvati ostvaruju sva prava koja im Ustav i zakoni omogućuju, obespravljenost također proizvodi Čović. On je sve te institucije podredio sebi i svojim suradnicima iz HNS-a, narod se drži potpuno po strani. Sada, svojim prijedlozima izmjena Izbornog zakona svoju poziciju želi ozakoniti.

Čović je razumljiv, ali zašto se Hrvatska grčevito bori za to? Čast malom broju izuzetaka, ali cijela Hrvatska je nasjela Čovićevim prevarama.

Iako je to s hrvatskog nacionalnog interesa neracionalno, iako je danas jasno da se radi o ruskim interesima i uplivima, ipak je zvanična Hrvatska zaokupljena samo ovim Čovićevim nastojanjima. I neprestano se blamira u svijetu.

Može se razumjeti i to da ta politika ne odustaje od Tuđmanovih zločinačkih planova jer želi sebi osigurati bolje mjesto u prošlosti naknadnim legitimiranjem te politike. Ali Čovićevi prijedlozi su čak ispod Tuđmanovih pretenzija. Mora se znati da se zločini neće umanjiti ako se smanje pretenzije.