Ivan Čavlović: Beethoven nije kriv za sunovrat svijeta

Oko stotinu i pedeset pjevača i instrumentalista sinoć je pred punom dvoranom sarajevskog BKC-a izvelo Devetu simfoniju Ludwiga van Beethovena. Nesvakidašnji događaj, s obzirom na obimnost izvođačkog aparata, priređen je u sklopu Majskih muzičkih svečanosti koje tradicionalno organizira Muzička akademija u Sarajevu. Veliki broj prodatih karata  i dugotrajni aplauz kojim su nagrađeni izvođači, potvrda su repertoarske opravdanosti izbora ovog djela za najvažniji godišnji koncert ove visokoškolske ustanove.    

Studentima Muzičke akademije u Sarajevu u izvedbi grandioznog Beethovenovog djela pomogli su članovi simfonijskog orkestra Sarajevske filharmonije i Hora Opere NPS, a kao koncertmajstorica orkestra istakla se Violeta Smajlović. Dirigent je bio Ognjen Bomoštar, a vokalni solisti u četvrtom stavu simfonije bili su Adema Pljevljak - sopran, Sonja Milenković - mezzosopran, Amir Saračević - tenor i Ivan Šarić - bas. 

Vašoj pažnji preporučujemo i tekst koji slijedi - osvrt na značaj Devete simfonije i njeno izvođenje od strane studenata. Ovim tekstom je otvoren sinoćnji koncert, a napisao ga je Ivan Čavlović, muzikolog, kompozitor  i dekan Muzičke akademije u Sarajevu.

Piše: Ivan Čavlović, dekan Muzičke akademije u Sarajevu

U cjelokupnom stvaralačkom opusu Ludwiga van Beethovena veličanstvena Deveta simfonija zauzima posebno mjesto. Devetom je, kao i mnogo puta ranije, Beethoven pred svijet postavio puteve gigantske borbe "od tame ka svjetlu", "od bola ka radosti", u kojoj konačno pobjeđuje Svjetlo, Radost, Dobro, Ljudsko. Deveta je posvećena Čovjeku, Ljubavi, Bratstvu i Tvorcu. Ona je filozofski spjev, Sikstinska kapela, knjiga objave!

Svjestan svoje veličine, a ne želeći svijetu podariti ništa osim savršenstva, Beethoven je napravio brojne zapise i skice, mnoge je stranice prekrižio i iskidao, da bi nakon devet godina borbe sa samim sobom i nerazumom okoline svijetu ostavio muzičko i ljudsko savršenstvo. Filozofsko pretakanje velikih ideja Ljubavi, Dostojanstva i Dobrote u "umjetnost koja ujedinjuje cijeli svijet" porodilo je estetski lijepo najvišeg ranga. Sve je tu! Zemaljsko i nebesko, ljudsko i čovječansko, život i istina, lijepo i tegobno, borba i pobjeda. Kroz muziku Beethoven izražava jednotu i puninu svijeta. Zato uvodi ljudski glas, koji, kao prirodno savršenstvo, jedini može izraziti njegovu ogromnu vjeru u Čovjeka. Taj zadatak može biti ostvaren samo velikim naporima pjevača, koji rijekom tonova pjevaju Schillerovu Odu radosti. Beethoven je gluh, ali sluša nutarnjim sluhom i duhom i pred izvođača, a i pred slušaoca, postavlja iste one puteve borbe na kojima je i sam tražio svoje tonove. Ti putevi jednom su ispunjeni faustovskim sumnjama, drugi put demonima zla, treći put lirskim zatišjem i konačno – kolektivnim vapajem za Radost svijeta.

Evo, ukratko i primjenjeno trenutku o muzičkom toku Devete simfonije!

I stavak
Uvod nagovještava prometejsku borbu dramskih i lirskih tema. Tema uvoda je ishod i uhod ostalim temama koje su ovdje ličnosti drame i bola. Slušalac mora razmisliti o preplitanju dramskog i lirskog kao o elementima svakodnevnog života ispunjenog mirom i ratom. Rat i mir! Da, to je ono što je Beethovenu bilo na umu kada je komponovao prvi stavak. Svi elementi muzičke strukture razuđeni su i razvijeni do krajnjih granica: teme i njihovi odnosi, harmonije i tonalitetni planovi, orkestracija, faktura, sonatna forma kao idealna dramatska muzička struktura, svi su upregnuti u plamene kočije borbe Dobra i Zla.

II stavak
Trodijelnom repriznom formom, idealnom idejom sinteze, Beethoven govori o skrivenoj radosti svijeta. Drugi stavak nenadano je brzi Scherzo umjesto sporog Adagia. Dramatika prvog stavka nastavlja se u moru drugog, nekad uzburkanom, nekad nepreglednom polju glatke tišine. Srednji dio uvlači jednu temu narodnog prizvuka, koja je postavljena kao znak i znakovitost Beethovenove vjere u ljepotu i snagu naroda. U trećem dijelu more nastavlja vitlati usamljenim dušama, da bi se sve završilo naglim prekidom. Majstor, međutim, još nije završio svoju priču.

III stavak
Dvije izrazite teme, prva kao podloga varijacijama, druga, jedna od najljepših Beethovenovih tema, kao prekid i odmor. Prva tema je neprestano propitkivanje samoga sebe, druga je sud o propitkivanju unedogled. Tišinu prodorno prekidaju fanfarni zvuci kao znakovi da beethovenska sumnja otvara slućene tragove Radosti.

IV stavak
Na sceni su teme iz prethodnih stavaka. Rečitativ prekida i diskurzno komentira svaku od njih uvijek novim oblikovanjem, ali kao instrumentalna imitacija ljudskog govora postepeno uvodi ljudski pjev. No, prije ljudskog pjeva glavnu temu, Odu radosti, uvodi gudački korpus, najprije fragmentom, a onda u punom sjaju cjeline. Priča o pobjedi, međutim, mora biti ispričana do kraja i potpuno. Instrumenti nisu dovoljni, stoga Beethoven uvodi riječi Schillerove Ode radosti. Ljudski glasovi i instrumenti u razradi, u koračnici, u sintezi različitih muzičkih oblika, od varijacija preko ronda i korala do fuge i sonate, neskriveno i u cjelosti govore o Radosti života, pobjedi Mira i Dobra.

O Radosti, O Ljubavi, O Bratstvo, O Tvorče, Grlite se milioni...

Kada bi se Deveta izvodila na svim mjestima, pred svakom publikom, u svako doba, kada bi ljudi dopustili da ih muzika ispuni duhom, onim muzičkim i onim ljudskim, "Svijet bi bio bolji" (Beethoven).

V stavak?
Ovaj fragment o nepostojećem petom stavku odnosi se na post-stanje, koje mora biti ispunjeno onim duhom koji već postoji u samoj simfoniji. Tišina u ovom slučaju ne uokviruje muziku kao ram što uokviruje sliku. Tišina nakon muzike je sâmo polje duhovnosti svijeta iz kojeg se rađa nova muzika i nova Nada. Vrijeme je za vlastitu muziku i vlastito mišljenje o muzici. Naprosto, Deveta je simbol mladosti svijeta. Zbog toga je vrlo često izvode mladi ansambli, ovom prilikom studenti Muzičke akademije potpomognuti Sarajevskom filharmonijom i Horom Opere Narodnog pozorišta. Gotovo idealni pokazatelj sinteze mladosti i iskustva u Beethovenovu nastojanju da svijet postane bolji!? Sasvim sigurno ovakvo izvođenje Beethovenove Devete je vrijeme potpunog razumijevanja sebe i drugog kroz znakovitost muzike. Vrijeme se idealno poistovjećuje, ono muzičko i ono kosmičko, u ljudskoj Nadi – toj vječnoj spasiteljici ljudskog života, obilježenoj i pronađenoj u Muzici – toj vječnoj njegovateljici ljudskog duha. Naprosto, Beethoven nije kriv za sunovrat svijeta jer je na dan izvođenja njegove simfonije svijet zaista bolji!