Ispovijest: "Kako sam preživio devet dana COVID kome"

Negdje u veljači (februaru, op.pr.) 2020. godine koronavirus je došao u naše krajeve. Čak i prije nego je službeno proglašena karantena, odlučio sam raditi od kuće u improviziranom uredu u podrumu. Škola je već bila raspuštena i moj osmogodišnji sin se već uhodavao u učenje na daljinu. Mlađi sin je tada imao samo godinu i pol i njega tada to još nije uopće zabrinjavalo.

Piše: Boris Petrović za Lupiga.com

Uskoro smo se počeli privikavati na život u kući i oko nje (srećom imamo poveću terasu pa smo mogli boraviti i izvan kuće), a izlaske smo ograničavali u principu na moje povremene odlaske u trgovinu, poštujući sve mjere opreza, nošenje maske i rukavica i obaveznu dezinfekciju prije ulaska u kuću. Dolaskom toplijeg vremena, otišli bismo na poneki izlet sa djecom, ali uvijek bismo poštovali propisane mjere i prakticirali socijalnu distancu.

Put za Pulu i zaraza

Došla je jesen i tada sam već znao da ću morati na put do Pule i riješiti neke neodgodive obaveze. Dogovorili smo se da idem sam, jer nisu vremena da putujemo s djecom i izlažemo se nepotrebnim rizicima. Prvi vikend sam prespavao kod mame na selu, a zatim sam prešao u Pulu kod sestre, kako bi mi bilo lakše obaviti sve što je trebalo po gradu. Nisam se javljao nikome, osim nekim vrlo bliskim ljudima.

Bio je utorak, 13.10. kada sam otišao kod kuma na ručak, kao što to uvijek napravimo kada dođem do Pule. Sljedeće jutro me je nazvao i rekao mi da je imao temperaturu te da se išao testirati na koronavirus. Tu večer, poprilično kasno je bilo, javio mi je da mu je test pozitivan i da ide u samoizolaciju.

Do toga trenutka sam na cijelu tu pandemiju gledao kao na nešto što je prisutno među nama, ali nisam mislio da se to meni može dogoditi. Znao sam već za slučajeve kada su obolijevali članovi šire porodice i ljudi iz bliže ili dalje okoline. Iz njihovih iskustava sam postao svjesniji da je moguće pokupiti taj bedasti virus i u sasvim bezazlenim situacijama. Ali, sada se dogodilo meni.

Nisam znao jesam li zaražen ili nisam, ali sam svejedno odlučio ostati dva tjedna u samoizolaciji, pa sam javio obitelji i objasnio mojoj ženi Maji kakva je situacija. Moram ostati u Puli još neko vrijeme. Sestra je isto odlučila ostati u samoizolaciji i ne riskirati odlaskom na posao. Srećom, njen stan ima sve uvjete da smo se mogli “izbjegavati”.

Želim napomenuti da sam u ovih mojih četrdeset i osam godina života rijetko odlazio kod doktora, ako izuzmem povremene liječničke preglede radi potvrde o sposobnosti za rad. Tu i tamo je bila poneka prehladica ili ozljeda, ali smatram da sam dobrog zdravlja i nemam nikakvih kroničnih bolesti.

U petak navečer sam prvi put dobio temperaturu.

Lijekovi su pomogli reguliranju temperature, ali nisam ništa htio prepustiti slučaju i ujutro sam se javio dežurnom epidemiologu, koji mi je dao upute i naručio me na test u ponedjeljak. Temperatura se uredno vraćala na 38-39°C.

U ponedjeljak sam napravio test i navečer su mi javili da sam pozitivan te da se javim svojoj doktorici. Kada sam se ujutro čuo s doktoricom i objasnio simptome, poslala me u bolnicu na daljnju obradu.

Bolnica u Puli

U utorak, 20.10. došao je sanitetski prijevoz po mene i odvezao me u bolnicu. Vozač je bio obučen u puno zaštitno odijelo i to je bio prvi put da sam shvatio implikacije tog odijela i ozbiljnost cijele situacije. U njegovim očima sam, kroz zaštitne naočale, prvi put uočio taj oprez s kojim se medicinsko osoblje odnosi prema oboljelima od koronavirusa.

Nakon par testova krvi, smjestili su me na izolirani Covid odjel, slikali mi pluća i dali mi cjevčicu s kisikom. Dijagnoza je bila: obostrana Covid upala pluća. Polako sam se počeo privikavati na činjenicu da nas obilaze doktori i ostalo osoblje isključivo u punoj zaštitnoj opremi. Tada sam mislio da će to potrajati tjedan ili dva, te da ću biti otpušten kući.

Od ovoga trenutka počinje period kojega se sjećam samo u slikama, jer mi se zdravstveno stanje pogoršavalo i većinom sam ležao u krevetu. Mislio sam da sam na tom odjelu proveo samo jednu noć, te da su me ujutro poslali u bolnicu u Rijeci, nekih stotinjak kilometara dalje. Kako sam puno kasnije rekonstruirao tok događaja, što iz razgovora sa Majom i doktorima, a većinom iz povijesti poruka i poziva na telefonu, saznao sam da sam na tom odjelu ležao šest dana, te da su me u Rijeku poslali u nedjelju.

Te nedjelje je došla doktorica, predstavila se kao anesteziolog, i rekla da mi se stanje pogoršalo, te da će me pod anestezijom prebaciti u respiracijski centar u Riječkoj bolnici, kako bi mi olakšali disanje. Sve što sam tada zatražio je samo da mi dozvole par minuta kako bih poslao poruku Maji da zna gdje ću biti.

Zatim je došao mrak.

Po pričanjima koja sam čuo po izlasku iz bolnice, do Rijeke sam stigao živ isključivo zahvaljujući stručnom osoblju koje je bilo sa mnom u sanitetskom vozilu. Čim smo stigli u riječku bolnicu, odmah su me stavili na respirator.

Respirator i buđenje iz kome

Ne znam koliko je vremena prošlo. Polako sam počeo biti svjestan zvukova oko sebe i glasova koji me dozivaju. Posebno se sjećam umirujućeg glasa jednog doktora, koji mi je govorio da sam u bolnici, da se ništa ne brinem, te da su zvali žena i sestra i da mi kažu da ništa ne brinem. Govorio mi je da mislim na lijepe stvari, na ženu i djecu, te da se koncentriram na disanje. Rekao mi je i da ne brinem, jer sam spojen na aparat koji će disati umjesto mene ako ja to ne budem mogao.

Uslijedio je trenutak spoznaje da stvari ovise o meni i mom disanju. Sjećam se da sam pokušao smiriti se brojeći udisaje, ali ne mogu se ni pokušati sjetiti kada sam odustao od brojanja. U jednom trenutku sam postao vrlo svjestan tube koja mi je bila u grlu i onemogućavala bilo kakav govor i otežavala gutanje. Svaki udah i izdah bili su popraćeni tihim, ali nevjerojatno umirujućim zvukom respiratora, nalik zvuku nekakvog ventila kada ispusti malo zraka.

Nisam znao što me čeka od toga trenutka naprijed. Nisam znao niti koliko je vremena prošlo. Nisam se mogao micati. Nisam imao dovoljno snage i to mi je bio znak da ležim već duže vrijeme.

Tada mi se stanje opet pogoršalo i opet su me uspavali. Ne želim previše opisivati trenutke uspavljivanja jer one slike što su mi tada prolazile kroz glavu nije moguće opisati. Znam samo da me je bilo strah i da sam pokušavao svašta kako bih potisnuo te slike. Pokušao sam misliti na lijepe stvari, pokušao sam dozvati slike svoje obitelji, ali uporno su mi dolazile uznemirujuće slike. U jednom trenutku su se sve te slike istopile, a zamijenila ih je slika moje Maje, koja je jednom rukom držala moju ruku, a drugu mi je držala na prsima. I smiješila mi se utješno, iako zabrinuto. Umirila me i bila je sa mnom sve dok nisam zaspao.

Opet je došlo svjetlo, s periodima uznemirujućih slika, koje bi Maja redovno otjerala i umirivala me.

Strah od snova

Isprva nisam mogao otvoriti oči, već sam samo vidio svjetlo i čuo zvukove oko sebe. “On se budi!”, čuo sam glas. Čuo sam i da me dozivaju, ali nisam mogao reagirati. Prošlo je neko vrijeme i desno oko mi se lagano otvorilo i mogao sam vidjeti obrise osoba koje se zaposleno kreću po sobi u kojoj sam ležao. Prošlo je neko vrijeme dok nisam otvorio i drugo oko. Nije baš pomoglo, jer sam sada sve vidio duplo. Tada su primijetili da sam budan i okupili se oko mene. Vidim samo zaštitna odijela, zaštitne naočale i vizire i maske. Razaznajem u magli da neki od njih imaju napisana imena na vizirima, ali nisam u stanju pročitati. Pokušavam im bezuspješno zapamtiti oči. Mislim kako su ovo ljudi koji su me spasili, a neću ih znati niti pozdraviti na ulici ako ih ikada sretnem.

Opet čujem umirujuće glasove doktora. Kažu mi da napredujem i da mi je bolje, ali da ću još neko vrijeme biti s njima. Pokušavam komunicirati očima, ali to nije jednostavno. Nismo se unaprijed dogovorili ni za kakve signale. Pitaju me smeta li mi tuba u grlu. Potvrdno sam zatreptao.

Osjetio sam da su mi ruke vezane. Nisam se uzrujavao, znao sam da je to za moje dobro. Dvije medicinske sestre su stajale pored mog kreveta i raspravljale kako bi mi mogle odvezati ruke sada kada sam budan. Nekako sam uspio podići kažiprst desne ruke i signalizirati da ne želim da me odvežu. Brinuo sam se da ne učinim nešto u snu, da ne počnem čupati sve te cjevčice koje su bile u meni. Nisam tada znao da nemam snage ni podići ruku, a kamoli nešto čupati.

Mislim da nisam previše spavao sljedeće noći. Bojao sam se psihodeličnih snova, bojao sam se pogoršanja situacije. Bojao sam se zaspati. Imao sam neki osjećaj da imam kontrolu nad sobom ako ostanem budan. Gledao sam u sat na zidu i njegove mutne obrise i pokušavao pratiti kretanje kazaljki.

Kroz glavu su mi prolazile svakakve misli. Hoću li ikada više vidjeti svoju Maju i djecu? Naravno da hoću, sam sebi sam govorio. Ne dam se još. Imam još puno toga za dati, puno toga za napraviti. Nisam još nikada svoga starijeg sina Tomu vodio na kampiranje. To treba ispraviti. Imam toliko toga za reći Maji, samo da dođem doma. Ništa mi drugo nije bilo bitno, samo se želim vratiti svojoj obitelji.

Lijepo dišete

Sjećam se da mi je jedna medicinska sestra rekla da imam povjerenja u njih i da dopustim da mi se tijelo odmara. Uspio sam podići palac desne ruke kao potvrdu. Vjerojatno sam tada zaspao. Nisam imao pojma koliko je vremena prošlo dok sam bio u komi. Sigurno tri ili četiri dana. Zapravo ih je prošlo devet.

Sljedećega dana (kasnije sam saznao da je to bio utorak), oko mene su se okupili doktori i rekli mi da lijepo dišem samostalno te da će me skinuti s respiratora. Odmaknuli su krevet od zida, jedna doktorica se zavukla meni iznad glave i izvadila mi je tu tubu iz grla. Kakav je to neugodan osjećaj i kakvo olakšanje u istom potezu. Uzdahnuo sam i čuo si glas, dubok i hrapav. Nisam znao da li da se smijem ili plačem.

Osjećao sam neopisivu žeđ. Rekli su mi da je to normalno i dali su mi malo vode. To malo tekućine sam osjećao kao bujicu koja mi je prošla kroz grlo.

Stavili su mi masku s kisikom. Prekrivala mi je cijelo neobrijano lice, kao ronilačka maska na napuhavanje. Kroz mene je prolazila svježina kisika i odjednom je sve bilo malo lakše. Nije prošlo dugo i jedan od doktora je izjavio kako vjeruje da me mogu prebaciti na manje restriktivnu masku, koja mi je prekrivala nos i usta, a imala je nekakav balon na dnu koji bi se napunio kisikom. To je bilo puno podnošljivije. Sada sam mogao već i reći poneku riječ.

Dobio sam špricu s vodom i cjevčicom koja mi je bila u ustima. Tako sam mogao dozirati vodu gutljaj po gutljaj. Nisam smio pretjerivati pa sam pazio da između gutljaja prođe barem pet minuta. Taj sat na zidu je tako sporo išao. Jedno “punjenje” šprice mi je tako potrajalo oko četrdeset i pet minuta, a zatim bih zamolio da mi dopune vodu.

Ta cjevčica s vodom bi mi znala ispasti iz usta. Tek tada sam shvatio koliko sam nemoćan. Pokušavao sam dići ruku do usta i ugurati cjevčicu nazad, ali nisam nikako uspio pogoditi otvor usta. Srećom, netko bi uskoro ušao u sobu i pomogao mi. Ne mogu opisati koji je to osjećaj bio kada sam prvi put uspio sam ubaciti cjevčicu u usta. Mislim da sam i glasno opsovao.

Telefonski poziv

Došlo je jutro i redovna vizita. Pregled ultrazvukom mi se činio kao da me netko pritišće punom težinom čizme na prsnom košu. Znao sam da to nije tako i da sam samo osjetljiv, ali jedva sam čekao da ti pregledi završe.

Netko me je pitao treba mi li štogod. Kao iz topa sam pitao mogu li dobiti nekakav jogurt ili nešto slično. Samo sam čuo glas jednog od tehničara: “Hoće čovjek jogurt – dajte mu jogurt!” Gutljaj po gutljaj, imao sam osjećaj kao da sam poslužen finim delicijama na nekoj raskošnoj gozbi. Toliko mi je prijalo.

Prišao mi je doktor i pitao želim li se čuti telefonom s nekim. Totalna nevjerica i samo sam potvrdno klimnuo glavom. Pita me broj i u tom trenutku shvaćam koliko smo robovi tehnologiji. Svi brojevi su mi u telefonu. Telefon je vjerojatno ostao u Puli. Panično se pokušavam sjetiti nekog broja i doktor me morao umirivati. “Naći ćemo broj”, govorio je, “ništa ne brinite”. Prisjećam se maminog broja i izdiktiram ga doktoru. Zvoni. Prislanja mi telefon na uho i čujem mamu. Javim se. Ne znam što smo pričali, bilo je kratko, ali napokon poznati, topli glas. Bilo je suza na obje strane.

Ne znam koliko je prošlo vremena. Doktor je ponovo prišao s telefonom i rekao da me zove žena. Prislonio mi je slušalicu uz uho i samo sam proustio “hej”, a zatim sam uživao u njenom glasu. Čujem kako joj drhti glas, kako je zabrinuta i pokušava biti smirena, govori mi da ništa ne brinem, da je kod njih sve u redu, da su ona i djeca dobro i da ja samo trebam misliti na svoj oporavak i disanje. Taj poziv mi je bio sve na svijetu. Ništa mi nije bilo važnije od toga.

Danju su puštali glazbu u sobama. Lagano, sasvim nenametljivo. Bilo je tu rocka iz osamdesetih i devedesetih, Prljavog Kazališta, Crvene Jabuke, Bijelog Dugmeta, ali i Olivera Dragojevića. Oliver mi je nekako najbolje odgovarao u cijeloj toj situaciji. Treba slušati više Olivera, njegove pjesme liječe.

Dodir i topla riječ

Jedna od dnevnih aktivnosti koju sam s veseljem iščekivao je bio dolazak dviju fizioterapeutkinja, koje su mi pomagale razgibavati se u ležećem položaju. Vječito vedre i nasmijane, uvijek dobre volje i pričljive. One su mi donosile čaj! Obična voda me pomalo već zamarala. Te vježbe su vodile prema tome da ojačam ruke. Tada sam već mogao kontrolirati pokrete obje ruke, ali nisam imao snage dići obje ruke odjednom. O sjedenju ili ustajanju sam mogao još samo sanjati.

Gledajući unazad na sve to, mogu izraziti samo svoju veliku zahvalnost doktorima i cijelom osoblju. To su ljudi koji su s tolikom profesionalnošću i smirenošću pristupali svakom pacijentu. Uvjeti u kojima rade su vrlo teški, zaštitna odijela im otežavaju disanje, nerijetko im se zamagle naočale ili vizir, vruće im je. Ništa ih to nije smetalo da mi i dalje daju osjećaj sigurnosti i mirnoće, jer sam znao da sam u dobrim rukama. Hvala vam, ljudi.

Jednom me je jedna od medicinskih sestara pitala treba li mi što. Samo sam pružio ruku i ona ju je prihvatila, sjela do mene i pričala mi nekoliko minuta. Na kraju mi se zahvalila što sam je podsjetio na to da, osim što idu od pacijenta do pacijenta s terapijama i ostalim rutinskim poslovima, ponekad treba i ljudski dodir i topla riječ. Pa makar i kroz dva ili tri sloja rukavica i masku.

Zatim sam je zamolio mogu li dobiti olovku i list papira, jer bih volio zapisati neke misli. Vratila se za par minuta s par presavijenih listova papira i kemijskom olovkom. Isprva mi je bilo jako teško pisati. Slova su išla ukrivo, pijano, papir mi je klizio, ali uz malo uporne vježbe i to se popravilo. Tako su nastale prve zabilješke koje su dovele do ovog teksta. Čak sam i crtao skice nekih stvari koje sam zamislio da u budućnosti želim izraditi. Uz papir i olovku vrijeme puno brže prolazi.

Ubrzo su me preselili na drugi odjel. I dalje je to intenzivna njega, ali su pacijenti u manje kritičnom stanju. Tamo sam proveo par dana, mogli smo i razgovarati, a dobivao sam i prve normalne obroke. Kako još nisam mogao samostalno niti sjesti, jeo sam u poluležećem položaju. Medicinska sestra me morala hraniti, jer ni to još nisam mogao sam. Na tom odjelu nije bilo telefona s vanjskom linijom i nisam se mogao čuti sa svojima.

Polako je vrijeme prolazilo i meni je bilo sve bolje. Smanjivali su mi protok kisika, što je značilo da se oporavljam. Fizioterapeutkinje su nas obilazile redovno, došli smo čak i do toga da sam, uz njihovu pomoć, uspio i sjesti. Radili smo vježbe disanja. Nikada nisam pomislio da ću morati ponovo učiti disati i hodati. Takve situacije su me navele da shvatim kolika je privilegija to obično disanje i koliko se ono uzima zdravo za gotovo. Gledam druge pacijente dok vježbaju i za trenutak me hvata ljubomora kada shvatim da neki od njih mogu i ustati. Neka, to samo znači da se oporavljaju i da je i njima bolje. Ustat ću i ja, samo treba vremena i truda.

Prijelaz na drugi bolnički odjel

Došlo je vrijeme da me prebace na malo slobodniji Covid odjel, u bolnicu na Sušaku u Rijeci. Vožnja sanitetskim vozilom mi se činila kao izlet. Napokon sam osjetio svježi zrak i sunce na sebi.

Odjel na koji sam došao je bio drugačiji od ovoga na što sam do sada navikao. Doktori i medicinske sestre nisu konstantno prisutni u sobama, već periodično ulaze, daju terapiju, dijele hranu, presvlače nam krevete. Velika je prednost što mogu razgovarati s drugim pacijentima. U jednom trenutku ima nas šestero u sobi, neki su tu iz sasvim drugih razloga, ali moraju ostati neko vrijeme jer su testirani pozitivno na koronavirus. Vrijeme je tako brže prolazilo.

Fizioterapija se nastavljala svakodnevno. Moj domet je tada bio ustati iz kreveta na minutu ili dvije, kao i napraviti dva mala koraka naprijed pa nazad. Strašno mi se vrtjelo u glavi i morao bih odmah sjesti i odmoriti. Fizioterapeut mi je govorio da je to normalno, s obzirom što sam sve prošao, te da sam još i dobar. Dao mi je do znanja da će oporavak biti dugotrajan i da trebam biti uporan.

Po dolasku na taj odjel, zamolio sam čovjeka koji je ležao u krevetu do mene, da nazovem doma. Nazvao sam mamu, izdiktirao informacije gdje sam i pitao može li se srediti nekakav telefon da se mogu redovitije čuti sa Majom i njom. Sljedeći dan je stigao telefon. Maja je javila prijateljima u Rijeci gdje sam i što mi treba i sve je stiglo prije nego sam se nadao. Do tog trenutka se sav moj imetak sastojao od kemijske olovke i par listova papira. Sada mi se otvorio cijeli svijet. Iako to nije bio moj telefon i nisam imao sve kontakte, kao ni pristup svojem e-mail računu niti društvenim mrežama, imao sam direktan kontakt s Majom, mamom, sestrom i kumom. I mogao sam pročitati vijesti i pogledati ponešto na YouTubeu. Dobio sam i nekoliko majica i potkošulja. Dobar je osjećaj biti obučen, makar djelomično.

Nakon nekoliko dana su mi najavili da će me poslati nazad u bolnicu u Puli, kako bih obavio još neke pretrage i fizički se oporavio za odlazak kući. Preplavio me osjećaj olakšanja i sreće. To je bio prvi ozbiljniji nagovještaj da se ova moja bolnička epizoda bliži kraju.

Sljedećih par dana sam proveo u iščekivanju, vježbanju, te sam čak i pročitao cijeli “Otok sa blagom” Roberta L. Stevensona, na engleskom. Neke noći su bile duge i bilo je teško zaspati. U početku je to bilo zbog tišine. Bilo mi je teško zaspati jer nisam čuo zvukove svih onih monitora i aparata koje sam do tada slušao.

Povratak u Pulu

Bio je ponedjeljak ujutro kada je jedna od doktorica rekla da me skinu sa dodatnog kisika. Tada sam već imao samo cjevčicu s kisikom na nosu i primao sam samo dvije litre kisika.

U utorak je po mene došao sanitetski prijevoz i krenuli smo za Pulu.

Već sljedeći dan mi je sestra poslala moje stvari. Napokon. Želim napomenuti jednu stvar koja mi je izazivala najveću nelagodu, a to je da sam do toga trenutka cijelo vrijeme bio u pelenama. Morali su me presvlačiti i čistiti. Sada sam napokon to mogao sam napraviti i obući čisti donji veš. Tko nije probao, ne zna kako je to dobar osjećaj i koliko samopouzdanja to vraća.

Slijedi period pretraga i nalaza. Doktorica je dolazila do mene čim bi primila neki nalaz i objašnjavala mi ih, kao i obavještavala da se situacija normalizira i da me neće još dugo držati u bolnici, već ću moći na kućnu njegu. Već sam znao da sam u bolnici mjesec dana. Dug je to period i jedva sam čekao da izađem, ali nisam još bio fizički spreman na to.

S mojim stvarima je stigao i moj mobitel pa sam proveo dosta vremena hvatajući zaostatke, javljanje svima koji su slali poruke podrške. Ljudi moji, hvala vam svima, te poruke su mi puno značile, kao i saznanje da moja obitelj ima punu podršku rodbine i prijatelja.

Svaki dan su me po dva puta obilazile fizioterapeutkinje i vježbali bismo. Prvo vježbe disanja, a zatim ustati iz kreveta i lagana šetnja. Prvo do prozora i nazad. Zatim malo po hodniku. Dva puta dnevno, jednom deset metara, drugi put dvadeset. Jednom sam zatražio da odemo po hodniku sve do aparata za kavu. Uzeo sam jednu novčanicu sa sobom, kupio kavu i slavodobitno odšetao nazad u krevet. Od tada sam već mogao i samostalno prošetati i svaki dan bih otišao po kavu negdje prije ručka, a ta do polovice napunjena mala plastična šalica kave bi mi potrajala do iza večere. Više je to bilo dokazivanje nego potreba za kavom.

Jedno popodne mi se na ulazu u sobu pojavila jedna medicinska sestra i rekla “Boris! Ja sam Suzi…” Moja sestrična me potražila i shvatila da sam na istom katu gdje i ona radi, samo drugi odjel. Tu su me u potpunosti preplavile emocije. Nakon mjesec dana napokon sam ugledao neko poznato lice – netko “moj”. Od tada me obilazila prije nego bi došla u smjenu, koliko god je mogla. Hvala ti, Suzi.

U utorak, 24.11. doktor je odobrio da mogu otići na kućnu njegu.

Trideset i pet dana je prošlo otkako sam otišao u bolnicu.Prvo sam bio šest dana na odjelu, kojih se baš i ne sjećam, zatim sam deset dana bio spojen na respirator (od toga sam devet dana bio u komi), a ostalo vrijeme sam proveo na nekoliko odjela u riječkoj i pulskoj bolnici.

Izlazak iz bolnice

Javio sam se sestri i ona mi je organizirala prijevoz do mame. Oko sat vremena prije nego što će me otpustiti iz bolnice sam se obukao, spakirao stvari i čekao. Došao je nosač s kolicima, ali sam na njih samo stavio svoje stvari i, držeći se za ručke od kolica, polako i uzdignute glave došao do lifta, a zatim i do izlaza iz bolnice, gdje me dočekao Davor, te nas je mojim autom odvezao kod mame na selo, dvadesetak kilometara od Pule.

Tu sam i sada dok ovo pišem. Čisti zrak, redovne šetnje i vježbe disanja dovele su do toga da sam se već sasvim dobro oporavio, ali svjestan sam da će do potpunog oporavka trebati još nekoliko mjeseci.

U bolnici sam izgubio petnaest kilograma. Mišići se polako vraćaju u funkciju, nadoknadio sam već par kila, ali još sam daleko od nekog trčanja ili većeg fizičkog napora. Domet mi je šetnja od kilometar ili dva, penjanje stepenicama na prvi kat i odskok od zemlje u visini oko deset centimetara. Bitno je da svakim danom sve ide na bolje i jedva čekam taj sve bliži dan, kada ću se moći dati na put i ponovo zagrliti moju Maju i djecu.

(Lupiga.com)