Irma Dobrača: Oni pričaju o ljetovanju

Oni pričaju o ljetovanju. Idu na Havaje.

Pitaju me, interesuje ih kakav je život bio kod nas prije rata. 

Kažem ja njima, naš život je bio neopisivo dobar, onako kako to samo dijete može zapamtiti. 

Piše: Irma Dobrača, Australija

Oni pričaju o ljetovanju, kažu let do Havaja pravo dug. 

Kažem ja njima, mi smo prije rata svi u stojadina pa pravac za Hrvatsku. 

Poranimo i prvo u pekaru svratimo po kifle, a auto već pun pite, jogurta, sendvića… hrane kao da idemo na put oko svijeta. 

Ljeto, al' i deka ne smije da fali. I dan danas se pitam kako smo svi, plus stvari, plus onoliko hrane u stojadina stali.

Kaže ne zna da li dječije sjedište u avion da ponese. Sigurnije a i udobnije će biti za malog Džeka... 

Kazem ja njoj; draga moja Mišel, ja sam ti u starom stojadinu nani u krilu sjedila, a udobnije i ljepše mi nije moglo biti. 

Oni pričaju o ljetovanju, kažu ima odličan program za djecu na Havajima. Ima i osoblje koje ih svaki dan po nekoliko sati zabavlja. 

Ja njima kažem, moj program je bio igranje na plaži sa drugom djecom; našom, Mađarskom, Njemačkom… Rekoh, ta djeca stranaca su mi uvijek bila interesantna, nekako su mi čudno pričala, a opet smo se na istom jeziku smijali, ganjali i kupali. 

Kažu oni ‘wow’. 

I bilo je wow. I jeli smo lubenice na plaži. I breskve. I za užinu mazali paštete. I igrali se bez programa i bilo nam je uvijek wow. 

Nije bilo nikakvog osoblja, ni delfina oko nas, ni švedskih stolova čiji se kraj nije mogao vidjeti, i bilo nam je wow.

Oni pričaju o dječijim rođendanskim zabavama. Nisu to oni rođendani kako ih se ti i ja iz našeg djetinjstva sjećamo. Ma jok kakvi… 

Ne dobijaju se čokolade na poklon od druge djece, nego igračke o kakvima smo mi tada mogli samo sanjati. Sve na baterije. Sve pjeva. Pleše. Vozi. Leti.

Leti i vrijeme. 

Svi negdje žure. Djeca zauzeta. Klavir. Ples. Sport. Druženje…opet nazad u školu.

A ja sam samo žurila da izađem vani.

Nema puno dosade, nema prostora za to (a ona je tako divna za dječiju maštu).

Sve po redu…sve u termin.

Nema livade. Nema puno razguljenih koljena. Preznojenih majica. 

Oni pričaju o ljetovanju, a meni je ljetovanje svaka nedjelja ujutru, pa i onda kada je snijeg do prozora.

Kada smo svi u pidžamama i nemamo nikakve planove za dan.

Kada nigdje ne žurimo i u sobi niša ne vozi, ne leti i osim nas ništa ne pleše i ne pjeva. 

Mi pričamo o ljetovanju, a ja se opet nekako najviše radujem toj nedjelji ujutru. 

I sva sjećanja iz prvog dijela mog zivota (jer se život dijeli na prije i poslije rata) ne bih ni za 100 Havaja, ni delfina ni igračaka na baterije zamijenila. 

Tako ti je eto, moja draga Mišel bilo kod nas.