Ja mislim / Irfan Ribić: Bolje ilegalno živ nego legalno mrtav!

09. 02. 2020. u 12:09:00 Radiosarajevo.ba

Shares: 238

Danas je deveti februar. Jučer je taj dan bio. Htio sam pisati post još jučer, ali nisam mogao. Kako pretočiti sve ono što je stalo u četiri godine?

Piše: Irfan Ribić

Podsjećanja radi, u junu mjesecu 2015. godine dijagnosticiran mi je MS. Nekoliko mjeseci kasnije, 8. februara 2016. godine prvi put sam probao ulje kanabisa! Prvi put sam u sebe unosio nešto što ljudi nazivaju drogom. A ja sam u tom trenutku 'samo' imao strašne bolove, nisam mogao spavati, nisam mogao jesti i konstantno se pitao, zašto ja? Sa svojih dvadeset godina?

Znate kako je teško otići kod doktora i reći mu: "Ne želim tvoje terapije, ja idem svojim putem", pri tome ne znam šta ću napraviti. Govorili su mi da će se bolest vratiti, za šest mjeseci, za godinu. Za dvije godine će bolest tek pokazati pravo lice! Govorio mi je jedan doktor... Ohrabrivali su, govorili da će biti dobro, a ja nigdje u tome nisam vidio svjetlo na kraju tunela. Ogroman strah je bio prisutan, šta se može desiti za šest mjeseci? Da li ću se navući na kanabis? Pa neću moći igrati predstave, s rajom ići na fudbal… Milion pitanja sebi postavljaš, jer od okoline doživiš takvu vrstu pritiska. Onda strah nakon godinu dana, da li će se bolest vratiti kako su govorili?

I opet ništa.

U te četiri godine, ne samo da sam se osjećao dobro i da sam funkcionisao na najnormalniji način, svake godine sam imao više obaveza. Fizički sam bio aktivniji i svaka od tih godina bila je teža u tom fizičkom smislu, za koji su govorili da ću teško prebroditi. Prošla godina, dvije, tri, pa evo i četiri… Mjesečno sam znao trčati u prosjeku 250-300km, posjetio neke gradove regije za koje nikada ne bih rekao da ću ići, a sve to zahvaljujući polumaratonima I drugim trkama koje sam uspješno završio u proteklih nekoliko godina. Ni tu nisam stao, nego sam k'o mahnit počeo trčati za vremenima, zamisli, čovjek s MS-om se više ne pita hoće li istrčati polumaraton, nego 'ganja' neko vrijeme.

Neko bi mi rek'o: Lovi ribu Ahmete Šabo...

Elem, bilo sve suprotno u odnosu na prognoze iz 2016. I sjećam se rečenice nastavnika iz osnovne škole: "U životu moraš paziti samo na dvije najvažnije odluke.", a to su izbor posla koji ćeš raditi i žena s kojom ćeš sve to proći, bukvalno tako... Snađoh se i u jednom i u drugom...

U protekle četiri godine nikada nisam imao problem u svom poslu. Svaki odlazak u pozorište je iznova bila veća radost, nego neka tegoba. Nije mi bilo bitno da li je neka scena fizički zahtjevna, kroz sve to bih prolazio bez ikakvih dodatnih problema u odnosu na moju bolest.

Ne možete vi sve ovo sami iznijeti. Mnogo je ljudi u ove četiri godine koji su pružili ruku kada sam ustajao.

Roditelji su rizikovali sve u životu da bi meni spasili život. Otac je stavio na vagu svoje ropstvo i moj život. Bez imalo dileme birali smo ovo drugo. Jer to je samo jedan životinjski nagon za opstankom. Nema dodatnog objašnjenja. Zato ću neizmjerno biti zahvalan roditeljima i bratu.

Mogli ste mi sve u životu oduzeti, samo ne dirajte glumu i Akademiju, u kojima sam pronalazio posljednji spas. Kada ti je bilo najgore, ti odeš u vježbaonicu i igraš se do besvijesti. Zaboraviš na bilo kakav grč ili bol u glavi. Ni sam ne znam postoji li način da se zahvalite prije svega svojim kolegama s klase, profesorima i svim ljudima koji su me svakodnevno susretali na hodnicima Akademije dok sam tumarao i tražio rješenje.

A na kraju hvala i svima Vama, koji konstantno pratite šta radim i od Vas dobijam onu najveću, najpotrebniju podršku! Zato mi nije teško i zato vjerujem da sve ovo smisla. Jednoga dana, za nekoga…

Neko će teško pomisliti na prvog do sebe. Ali pomislite na sebe, na svoju djecu. Ovo je priča koja ne poznaje jezik, ime, prezime, nacionalnost. U ove četiri godine koliko sam se trudio pomoći ljudima sjedio sam i sa Draganom i sa Jasminom, Marijom, Kenanom, Srđanom, Ivanom… I niko me nije pitao kako se ja zovem...

Neka Vam ova priča samo na trenutak probudi želju da pomognete nekome, ljepše ćete spavati, ljepše ćete se ujutro buditi. I na kraju svijet će biti ljepši.

februar 2016. / februar 2020.

BOLJE ILEGALNO ŽIV NEGO LEGALNO MRTAV

NEMA KOMENTARA