Ira Adilagić: Alex & Me

U nastojanju da podigne svijest o različitostima, British Council redovno objavljuje priče Ire Adilagić, projekt asistentice koja se timu British Councila pridružila prije godinu dana. Kako kažu iz British Councila, Ira je doprinijela timu, ali je i pružila svima uvid u svijet iz malo drukčije perspektive. Ira je osoba oštećenog sluha, studentica psihologije i bavi se podizanjem svijesti o položaju i pravima osoba s invaliditetom na različite načine. Portal Radiosarajevo.ba u dogovoru s Britanskim savjetom redovito prenosi Irine blogove s namjerom promocije inkluzije i jednakih prava i prilika. 

Subota ujutro. Ja sam u 8. razredu  osnovne škole. Sestra i ja žurimo kući s treninga, znale smo da nas čeka novi kućni ljubimac, psić. Već smo imale dvije kornjače, Ahila i Heru (imena smo im dale po junacima iz filma Troja). A psa smo kao i većina djece, strašno željele imati. I stvarno, po stanu je trčkarao najslađi psić na svijetu, zlatni retriver, naš Alex.

Započela sam priču o svom psu, želeći vam ispričati samo neke detalje tokom mojih predivnih deset godina s njim. Poznata je činjenica da se psi, najčešće labradori i zlatni retriveri, treniraju da budu vodiči za osobe s oštećenjem vida, tačnije, za slijepe osobe. Ja sam osoba s oštećenjem sluha, ali on je meni svaki dan pomagao u određivanju i prepoznavanju zvukova iz sredine.

Sve je počelo sasvim slučajno i nismo znali da je na njegovu pomoć u tome moguće računati, ali eto... Alex je već nakon nekoliko sedmica naučio „naša imena“ i na njih reagirati. Moja bi sestra rekla: „Gdje je Ira?“ i on bi mene tražio po stanu, a kad me nađe, dobije keks. I tako nas je tražio po stanu, po parku... igrali smo se divno, a njemu su keksići jako prijali! U početku je to i bila samo igra. Poslije je postalo korisno.

Kad je došlo  proljeće, sestra i ja izlazile smo ispred zgrade i igrale se u ulici s drugom djecom. To poslijepodne sam bila sama, sestra je negdje otišla. Alex je počeo lajati i trčati od mene do balkona, jednom, drugi put, treći put. Lajao je bez prestanka. Šta ću, ustanem pogledam kroz prozor i vidim moje prijateljice iz kvarta kako mi mašu da siđem. Ispostavilo se kasnije da su me zvale nekoliko puta, ja nisam čula, ali Alex jeste i lavežom me upozoravao na to. Iznenadila sam se i oduševila, moram priznati! Dala sam mu keks kao nagradu. 

Kasnije je počeo reagirati i na zvono na vratima. Ekstra! Na kraju sam slušajući njega i njegova lajanja reagirala kad bi mi poštar ili prijatelji pozvonili (što inače nisam čula), lajao je i išao prema vratima, pa se vraćao meni i sve tako dok ne bih provjerila ko je pred vratima. Od tada nisam propuštala društvo i igru kad bi me zvali, a i još neke stvari koje bez njega ne bih mogla. Divan osjećaj!

I ne samo to! Kad bih ostala sama kući, i činilo mi se da čujem nešto, ne znajući sigurno šta i da li je taj zvuk meni važan, samo bih pogledala u Alexa. Ako on ne reagira, onda i ja hladno izignoriram. Ako bi bio bilo kakav „važan“ zvuk Alex bi reagirao, a ja bih pretraživala i pratila njegovo ponašanje procjenjujući zašto laje. Nekad se neki ljudi svađaju u kvartu, nekad prođe čopor ispred zgrade i laju, nekad ni ne shvatim zašto reagira, ali prema njegovom ponašanju, znam da ne trebam brinuti. Mnoge stvari sam i vidjela samo zahvaljujući njemu. Kao da je on nijemom filmu dodao i zvuk.

Bilo je i nezgodnih situacija. Nekad bi usred noći samo naglo skočio i zalajao. Probudio bi me, a to je uvijek usred noći i neugodno. Tako snena nisam mogla odmah znati zašto laje, a razlog je morao postojati. Tad jedino provjerim da li laje prema vratima, da nije slučajno neko nepozvan ispred. Treba provjeriti, što je sigurno, sigurno je. Kad prestane lajati, i vrati se na svoje mjesto, tad i ja ponovo mirno zaspim.

Dešavalo se, kad bih povela Alexa sa sobom u grad, da me neko na ulici zovne imenom, a u gužvi i buci nisam to mogla razaznati. Alex je uvijek reagirao i vodio me u smjeru zvuka. Lijepo je odazvati se kad te neko na ulici u svoj onoj buci i šarenilu zvukova zovne imenom. Bez njega, to teško da bih sama uvijek uspjela.

U decembru mjesecu stvari su se promijenile. Prošle sedmice kad sam krenula vani, našla sam pred ulaznim vratima onaj mali žuti papir, obavijest da moram ići na šalter pošte i preuzeti pismo. Nisam čula poštara koji je sigurno nekoliko puta dolazio i zvonio. To je sad samo jedna od mnogih malih, a velikih promjena u mom svakodnevnom životu, i trebat će mi vremena... Za sad, kad ostanem sama kući, samo glasno odvrnem muziku.