Idana Ramić Materić: Sad navijam za naše

Bio jednom jedan košarkaški klub, zvao se Bosna. Bio, i više ga nema. Ta me vijest pogodila, i osjećam se kao da mi je domovina Juga još jednom umrla.

Piše: Idana Ramić Materić za Radiosarajevo.ba

Bosna mi je kao djetetu bila druga kuća. Osim utakmica, često me tata vodio i u klub, prvo na Titovoj, pa onda iznad knjižare Veselin Masleša. Tu su uvijek sjedili neki divni ljudi koji su izgradili taj klub. Trofeji pod staklom su krasili zidove, tu se družilo, igralo karti, slavile su se nove godine.

Osjećala sam se kao kod kuće, tu sam imala svoju raju. To je bio taj krug prijatelja naših roditelja, za koje i dan danas imam mnogo toplih osjećanja: Zoran, Mišo, Vule, Slobo, Vlado, Sefo, Hakija, Dragan, Savo, Pločo, Kambera, Dafko, Kinđe, Pimpek, i još mnogi drugi.

Sjećam se ponosa i ushićenja kada bi me tata odveo na utakmicu. Plato na Skenderiji mi je izgledao kao Crveni trg, ogroman (ili sam ja bila mala, ili je svaki taj događaj bio veliki). Dok prilazimo, već se čuju glasovi iz sale. Prolazimo kroz meni dugačke hodnike, približavamo se srcu, terenu. Sjela bih na tribine, promatrala zagrijavanje, brojala koliko ko daje koševa i ko’ fol pravila strategiju utakmice. Iz minute u minutu osjećala kako se diže adrenalin pred tekmu, i onda dolazi lopta u ''sredini'' i navijanje. Bosna me naučila da volim sport, da strastveno navijam.

Tako je bilo, tako i ostalo. Košarkaški klub Bosna bio je ponos grada, pa možda čak i države. Pružao nam je radost i suze. Moje prvo sjećanje je pobjeda na Evropskom prvenstvu protiv Emersona, 5. aprila 1979. Tata je bio s klubom u Grenoblu (gradu u kojem danas živim), a mama i ja smo kući gledale. Tada sam počela navijati, ono iskreno, dušom, srcem i glasom. Tada sam počela grickati nokte. Kako tada, tako sada. Radost i sreću koje sam doživjela te noći su vječno zapečaćeni i u pamćenje i u srce. Tada sam prvi put, s mamom, naučila plakati od sreće! Avion je tu noć kasno sletio na Butmir i doveo heroje kući. Ne znam koliko ljudi ih je u to gluho doba noći dočekalo na aerodromu, ali se sjećam sutrašnjeg dana, veselja i proslava. Priča se čak da dok su prvaci silazili iz aviona i svi ih poimenično prozivali, da je moja mama Ljilja u momentu zatišja glasno poviknula: "Eno moga Alje!", njenog prvaka… Slavio je cijeli grad, slavio je Delibašića, Varajića, Vučevića, Dalipagića, Benačeka, Đogića, Bosiočića, Izića, Radovanovića, Hadžića, Pešića i čika Bošu (on je bio i ostao čika Boša), čovjeka koji je zaljubljeno vodio taj tim. Sarajevo je slavilo mnogo više od toga, neke vrijednosti kojih je nažalost sve manje.
Uz Bosnu sam bila i ljuta do bijesa plakala, kao kada smo u Šibeniku 1983. izgubili zbog sudije. Prvi put sam imala pravo da glasno psujem.
Sve su to osjećanja, koja se mogu doživjeti samo uz ekipni sport, kao lekcija za život. Zajedno se borimo, pobjeđujemo i gubimo. Podržavamo i volimo ekipu, kao svoj dom.

A gdje je danas taj dom, za koga danas da navijam?

Navijam za sve ekipe bivše Jugoslavije, od Vardara pa do Triglava. Nerviram se, glasno navijam, bodrim, radujem se svakoj pobjedi, tužna sam poslije svakog poraza. Kupili smo dresove skoro svih reprezentacija, pretplatili se na satelit, da bismo pratili "naše". Jedino što ne mogu da kupim, to je himna, jedina od koje se i dan danas naježim, ona koja kaže da je "proklet izdajica svoje domovine"!
Za mnoge to "naše" više ne postoji, to je "tamni vilajet". A nije, vjerujte mi, evo ga kod mene kući. Naši dečki, koji osim francuskog pričaju i "naš" jezik, pred tekmu navuku "naš" dres i navijaju, i onda siđu u baštu pa šutaju koše, kao i mi što smo radili kao klinci. Čak i djeca iz komšiluka počinju dolaziti kod nas da igraju, a meni, kad ih vidim, srce kao nekada.
Osim "naših", navijam i za čika Bošu, i sve klubove i državne reprezentacije koje on trenira. A kroz njega, kao i kroz Kinđeta (čovjeka kojeg je čika Boša doveo na foru), ustvari navijam za KK Bosnu. Za vrijeme utakmice, možete posmatrati samo čika Bošu i znate šta se događa na terenu, ta strast je neopisiva.
KK Bosna je bila Juga u malom, simbol bratstva i jedinstva. I nemojte mi pričati da je to zajedništvo bilo laž, moje srce zna i pamti da je bilo iskreno, a dječije srce ne vara.