Holiday na vratima EU – Treći dio (Troglava-troguza neman)

Dan po dan ljetovanje se bližilo kraju. Bilo je svakako, i ovako i onako, ne znam šta bih rekao. Ustvari, da ne hulim, bilo je dobro, veselo i zanimljivo; sve do zadnje noći i dana povratka. Ali, o tome malo kasnije. Bilo je par medicinskih problema koje smo uspješno prebrodili. Od alergije na sunce mali se nakon nekoliko dana išarao kao uskršnje jaje pa smo se tih dana sklanjali u debelu hladovinu, ja najčešće u baštu Mateovog kafića.

Piše: Zlatko Ivanišević – Zlaja za Radiosarajevo.ba

Prvi dio humoreske čitajte na ovom linku

Drugi dio humoreske čitajte na ovom linku

Jednog jutra probudio sam se sa natečenim kapcima i zatvorenim okom. Otišli smo do doktora i on je zaključio da me je vjerovatno nešto ujelo na spavanju. Sumnjičavo sam pogledao u Snježu, jedinog osumnjičenog – jer još nisam čuo da je ikad sin ujeo oca za oko na spavanju, ali ona ničim nije odavala da ima ikakve veze s tim. Ili stvarno nema ili je prokleto dobar glumac, hajd' ga znaj?! Nekoliko dana sam sipao kapi, mazao neku mast i, naravno, sklanjao se u debelu hladovinu bašte Mateovog kafića.

U međuvremenu su iz Bjelovara došli Robert i Gabrijela sa kćerkicama Eciom i Tenom pa je, uz Enesa, Sadu, sina im Zlatana i naše malenkosti, ljetno društvo bilo u kompletnom sastavu. Ne treba ni naglašavati da se ovim našim sezonskim okupljanjima naročito raduje gazda Mateovog kafića, gospodin Mateo, bog ga poživio.

Moram odati priznanje i zahvalnost kompletnoj družini, jer su me odgovorili od jedne sulude ideje i tako vjerovatno spasili od većih zdravstvenih problema. Naime, jednog dana sam se kod Matea „osvježio“ malo ranije nego obično i tako osvježen, bez puno razmišljanja, prijavio se za lokalno takmičenje u ronjenju s bocama. Bio sam siguran da ću pobijediti, mada nisam baš najbolje kužio šta je zadatak i šta se to od mene stvarno traži. Ali, boca je boca, sasvim dovoljan razlog!

Neko od njih mi je na kraju postavio logično pitanje: „Jesi li ikad ronio s bocom?“, a ja sam, s namjerom da ih umirim, malo nasmijem i odagnam njihovu zabrinutost, izmislio da sam u Cavtatu 89te bio prvak plaže u ronjenju s bocama, i to sa otvaračem; da sam čak, mimo pravila, zaronio sa punom gajbom, a ne samo s jednom bocom, i da sam time oduševio sve prisutne i pobrao nepodijeljene simpatije publike i žirija! Još sam dodao da mi ni ronjenje s konzervama nije mrsko i da bih sigurno pobijedio i u toj disciplini, ako je uvedu u takmičarski program! Tek tada više nije bilo ni najmanje šanse da me puste da se takmičim.

Ipak, sada kada je sve prošlo, nisam siguran jesam li trebao tako lako popustiti pred njihovim odvraćanjem od svoje nakane?! Mogao sam se  i proslavit!

Gazdarica Jakica je vremenom shvatila da i nisam baš neka ozbiljna mušterija pa je prestala da mi nudi svoje proizvode, a i mene je polako napuštala kupovna groznica – tako  da nemam pojma koliko joj koštaju domaći med, lavandino ulje, suhe smokve, prošek, travarica i ostalo, u bilo kojoj valuti. Jednom sam je još samo upitao pošto bi prodala cijeli domaći pršut, k'o meni, a ona je odgovorila: „Biži ća, vragu neozbiljni!“

U nedjelju ujutro, dan pred naš povratak i prijem Hrvatske u EU, gazda Šime me zovnuo da s njim popijem jutarnju orahovaču. „Dobra je protiv znojenja“, reče. Ne upitah ga gdje je prije bio, dok sam se danima preznojavao, a mislio sam.

Brzo je izdeklamovao svoju muku: "Kakva Juropska unija i bakrači?! To ti je ka sovjetski sistem kolhoza i solhoza, gospe ti! Da je to vajalo i Rusi bi ih još uvijek imali! Kažu, biće dobrije kredita, ali će da pobroju svaku maslinu, lozu, čele, košnice i sve živo, pa će da reču koliko ko čega smije da proizvede, pasa ti morskoga!"

"Jah, i gosta će svakog da pobroju! E, ne može 'i jare i pare', gazda Šime", prekidoh ga greškom i tako završih razgovor – uvijek trčim pred rudu. Da sam bogdo samo ćutao i klimao glavom mogao sam se riješiti znojenja za slijedećih mjesec dana; flaša je bila na stolu, a gazdarica Jakica opravdano odsutna! Prokockao sam izuzetnu priliku da napokon sprovedem detaljnu analizu Jakicine orahovače!  
 
Predveče smo sjedili u bašti Matkovog kafića i na TV-u gledali dolazak visokih gostiju pred zagrebačke Banske Dvore, na svečanost povodom prijema Hrvatske u EU. Limuzinama su dolazili visoki gosti, njih pedesetak, u protokolarnim razmacima od po jedne minute. A onda su, isto tako u razmacima od po jedne minute, iz zasebnih limuzina izašla tri predsjednika kolektivnog mantajućeg ringišpila, pardon, rotirajućeg predsjedništva BiH! Velika trojka! Rukovali su se međusobno bogzna kako srdačno i namjestili se, jedan pored drugod, za fotografisanje sa svojim domaćinima.

Da li zbog prekomjernog izlaganja suncu toga dana ili zbog nečeg drugog, ne znam, pred očima mi se najednom ukazala neka neman nalik Kerberu, troglavom psu čuvaru – što ne dopušta životu da uđe niti smrti da izađe iz Hada, podzemnog svijeta sjenki! Kažem 'nalik Kerberu', ali je ova neman bila mnogo gora; vjerovatno genetski modifikovana! Imala je tri glave i tri guzice! Bila je to užasna troglavo-troguza neman!

Nikom nisam rekao za svoje priviđenje. Sjedili smo kao i obično, slušali muziku, pričali i smijali se. Odjednom je počelo sijevati i grmiti, a onda je zapuhala „pod-nevera“ – hladni vjetar što se uvlači u kosti i najavljuje neveru, teško nevrijeme! Uhvatila me je neka jeza!

Udari vjetra su razmicali škure i tjerali prozore da cvile; munje su bestijalno parale nebo, a gromovi u paramparčad razbijali sve pred sobom! „Otišao sam daleko, do krajnjih granica, more je uzimalo od neba...“ – ležao sam u mraku sobe i usebi izgovarao stihove Džonijeve Kurvini sinovi: "Iza prozora nemirnog sna osjećam njihove sjene, gledam kako kroz zidove plešu, kurvini sinovi; zatvori gubicu, nije vrijedna zanata, istresi gorčinu do kraja, na strateškim mjestima njihovi ljudi... vidio sam kako plaze u tami, hladna noć pred velike događaje, ne želim više da se sjećam, znali su gdje će me naći... lutke od krvi bez trunke ideje, ubice na cesti... oni dolaze, kurvini sinovi!"

Razmišljao sam kako je hronika jednog vremena ustvari bila teško proročanstvo.

Čini mi se da te noći nisam ni spavao. Onaj kratki, košmarni izlet u san, negdje pred zoru, kontrolisala je troglava-troguza neman. Takve urlike još nikada nisam čuo! Tri su joj se glave međusobno mahnito svađale dok su se, na neki neobjašnjiv način, mijenjale i smjenjivale.

Sve su mi bile nekako poznate! Sa svakom novom smjenom svađale su se sve žešće, plazile i skičale jedna na drugu, urlale i čašćavale se užasnim psovkama! Iz glava su joj se sikćući izvijale gomile zmija sa facama koje sam takođe odnekud znao – iz dnevne štampe i informativnih emisija, skoro da sam siguran!

Neshvatljivo, u svojoj su užasnoj, neprestanoj svađi tri glave ipak složno i halapljivo proždirale narod, prirodu, fabrike, kulturu, ljudsku svijest... Sve! Niko i ništa joj nije uspijevalo pobjeći! Nezasitom svaštojedu valjalo je nahraniti tri guzice!

Za desert je neman jela djecu koja prividno ni ne postoje, a postoje, kunem vam se; samo nisu nigdje registrovana! Čudovište im ne da brojeve, da se ne zna ko su, koliko ih je progutala i koliko će ih još progutati!

Svako malo je troglavo-troguza napast urinirala po prošlosti, povraćala i balila po sadašnjosti i izmetila po budućnosti; i sve je bilo tako stvarno! Proganjala me! Okretao sam glavu da je ne gledam i bježao što su me noge više nosile, ali joj nisam mogao daleko odmaći! Agonija!

Probudio sam se u oblačnoj EU. Ulice su bile mokre od noćašnje nevere, a ja od bježanja kroz javu što liči na san – ili obratno, svejedno!

Pozdravili smo se sa družinom i našim domaćinima, a Jakica mi je na rastanku poklonila malu platnenu vrećicu sa oko pet grama suhe lavande: „Tjera moljce i ostale napasti“, rekla je. Stavio sam vrećicu u džep – neka je uz mene, možda pomogne – pomislio sam; ne zbog moljaca!

Neman je uporno oblijetala oko mene i svakim krugom mi bivala sve bliže! Nisam uspijevao da je otjeram iz svojih misli ni dok smo, vozeći se, slušali i uglas pjevali dječije pjesmice: Ima jedna pećina stroga u kojoj živi baba-roga... a ona ne sm'je ni da pomoli njušku... i ostalo.

Priključili smo se začelju poduže kolone automobila pred graničnim prelazom. Kako smo se, mic po mic, približavali kontrolnom punktu, tako mi se sve više činilo da osjećam zadah iz čeljusti troglavo-troguze nemani! Kao da je stajala ispred mene! Počeo je da me oblijeva hladan znoj. Nikad nisam svirao liru, ali sam odjednom poželio da je sviram! I zasvirao bih da sam je imao, siguran sam! Ovako sam samo u falšu počeo pjevušiti refren Cohen-ove pjesme Halleluyah.

Jednom rukom sam cariniku pružio pasoše, a drugom iz džepa izvukao vrećicu sa Jakicinom suhom lavandom i stavio je iznad volana. Ne znam da li je baš lavanda pomogla, ali smo bez problema prošli kroz vrata što razdvajaju dva svijeta – EU od svijeta ostalih. Niko nam nije stajao na putu i branio ulazak, a napast iz moje glave je netragom nestala!

Stao sam na prvom proširenju i izašao iz auta sa namjerom da zapalim cigaru i da se malo saberem. Stresao sam se od zime jer je duvao svježi sjeverni vjetar, a ja sam bio ljepljivo mokar, kao da sam tek okupan nekom slipavom vodom! „U vražiju mater, nije nas valjda zapljusnula voda rijeke Styx!?“, pomislio sam preneraženo, uletio nazad u auto, sjeo i huknuo u retrovizor!

"Živi smo! Još smo živi!", oduševljeno sam počeo vikati kada sam ugledao odraze naših zamagljenih lica u retrovizoru. Mali je umirao od smijeha, misleći da mu tata opet izvodi neku ludu predstavu, a Snježa je samo ćutala, vrtila glavom i, nesvjesna ozbiljnosti situacije i opasnosti kroz koju smo prošli, vjerovatno pomislila: "On stvarno nije sav svoj!"
 
Bilo kako bilo, sada smo tu, svjesni svijeta ostalih, u kome jesmo; zovite ga kako hoćete! Hoćemo li nekad iz njega uspjeti izaći, ne znam!? Na nama je da pokušamo! Vidjećemo!

Stavovi iznešeni u rubrici 'Ja mislim' nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba