Haris Pašović - Božanska neizvjesnost i pad nacionalizma

Esej koji je pročitan u BBC-jevoj emisiji 'Rat koji je promijenio svijet' (The war that changed the world) čije je javno snimanje održano u Sarajevu, objavljujemo uz dozvolu: BBC i British Council. 

Piše: Haris Pašović,  teatarski redatelj

Danas, 28. juna 2014. godine, razgovaramo o 16 miliona ubijenih i 20 miliona ranjenih u Prvom svjetskom ratu. Moramo biti ozbiljni i dorasli ovoj prilici.

Godine 1914. moj djed Asim Pašović bio je tinejdžer. Dok je tog 28. juna pomagao  svom ocu, mom pradjedu, u njegovoj obućarskoj radionici, moj djed je iznenada začuo pucanj. Istrčao je i ugledao ljude koji panično trče. Probio se kroz gužvu i uspio približiti mjestu atentata, ali nije mogao vidjeti ništa osim haosa, užurbane policije i opšte pometnje. Dvije godine kasnije regrutovan je u vojsku austro-ugaskog carstva. Pretpostavljam da se ovaj osamnaestogodišnji Bosanac morao pitati zašto bi se on borio za  Austriju i Ugarsku.

„Teroristički čin izvršen u Sarajevu – atentat na nasljednika austro-ugarskog trona i njegovu suprugu – naveo je austrijsku vladu da Srbiji postavi zahtjeve. Ako Srbija i nije bila baš teroristička država, jest imala bliske veze s terorizmom i nije se trudila da sakrije svoj stav da je Austrija dobila ono što je zaslužila” – navodi Christopher Clark, ugledni istoričar, u jednoj od najnovijih istorijskih knjiga o Prvom svjetskom ratu, Sleepwalkers: How Europe Went to War in 1914 / Mjesečari: kako je Evropa 1914. godine ušla u rat”.

Ne može se opravdati političko ubistvo koje je počinio Gavrilo Princip, ali je apsurdno Srbiju proglasiti vinovnikom Prvog svjetskog rata. Terorizam, u savremenom smislu te riječi, nije ni postojao početkom 20. stoljeća, te se napad na kolonijalnog osvajača ne može označiti kao terorizam.

Onaj ugao ulice na kojem se odigrao Sarajevski atentat za mnoge od nas koji živimo u Sarajevu samo je ugao ulice, kao i svaki drugi. 

Papagajsko ponavljanje zapadnjačkih stereotipa o Balkanu nanijelo je ovoj regiji ogromnu štetu tokom proteklog stoljeća. Sva intelektualna mrmorenja o egzotičnom i nasilnom Balkanu samo su gluposti koje odražavaju nepodnošljivu lakoću etiketiranja, kakvo je na primjer brutalno ležerno i potpuno besmisleno zapažanje Winstona Churchilla da „Balkan proizvodi više istorije nego što je može potrošiti”. 

Za one poetskije nastrojene, Crno jagnje i sivi soko Rebecce West, potpuno impresionistička i povijesno, politički i sociološki irelevantna knjiga, na Zapadu postaje balkanska Biblija. Euforija i fascinacija ovim putopisom otišla je dotle da pisac Goeff Dyer izjavljuje za Guardian: „Kao knjiga o Jugoslaviji, dakle, ona je izuzetno korisna – neka  vrsta metafizičkog vodiča Lonely Planet kojeg nikada nema potrebe ažurirati”. Koliko god besmislen, ovaj stav predstavlja široko rasprostranjeni doživljaj Balkana kao neke mistične vječite opasnosti. 

I taman sam pomislio da je došlo vrijeme da se okonča ovo kvazi-romantičarsko blebetanje, kad nedavno Financial Times Magazine objavi novinsku reportažu o Sarajevu i Prvom svjetskom ratu. Simon Kuper, autor ovog članka, izjavljuje: 

„Bosna je oduvijek bila kolonija – Carigrada, Beča ili Beograda – ali danas nijedna strana sila ne želi čak ni da je kolonizira. Habsburške zgrade u stanju raspadanja iskazuju tužnu istinu: svijet je zaboravio Sarajevo. Razne bliskoistočne zemlje bore se s pola srca za utjecaj u zemlji s jednim od najviših procenata muslimanskog stanovništva u Evropi. Saudijska Arabija izgradila je blještavu džamiju kralja Fahda koja je lako zasjenila mecima izrešetane, u socijalizmu izgrađene stambene blokove koji danas propadaju a u kakvima živi većina Sarajlija. Qatar je ovdje značajan donator i na Baščaršiji postoji mala prodavnica Iranski proizvodi, gdje mi je ljubazna pokrivena žena prodala kutiju čaja English Twining s napisima na perzijskom, očito  namijenjenog iranskom tržištu. Danas mnoge mlade Sarajke nose maramu, iako je ovaj grad plavokosih muslimanki vrlo daleko od islamske teokratije.”

Urnebesno je smiješno kako g. Kuper nonšalantno konstatuje da Bosnu „danas nijedna strana sila ne želi čak ni da kolonizira” kao da se kolonizacija nalazi u dnevnoj ponudi. S podjednakom je lakoćom ovaj autor propustio da dozna da su najveći  investitori u Bosni i Hercegovini EU i SAD te našao pokrivenu ženu koja prodaje engleski čaj koji je na putu od Velike Britanije do Irana nekako zalutao u Bosnu. Tražeći po Sarajevu pokrivene žene, autor nije zapazio hiljade onih polugolih koje veličanstveno šetaju sarajevskim prometnim ulicama. Ipak me najviše oduševljava što nas vidi kao „grad plavokosih muslimanki, [koji je] vrlo daleko od islamske teokratije”. Ismijao sam se kao lud čitajući ovaj članak objavljan u Londonu, gradu tamnokosih hrišćana, koji je ipak daleko od hrišćanske teokratije! Da li svi treba da pišemo i govorimo ovakve besmislice?  

Ja potičem iz tradicionalne muslimanske familije. Za vrijeme Drugog svjetskog rata moj otac Reuf i njegova dva brata i dvije sestre živjeli su s roditeljima u Sarajevu koje je tada bilo pod okupacijom nacista i hrvatskih fašista – ustaša. Moja majka Nadžija i njena familija izbjegli su iz Rogatice u istočnoj Bosni, bježeći od srpskih fašista – četnika. Nacisti su njenog brata Ismeta uhapsili i niko ga više nikad nije vidio. Za vrijeme opsade Sarajeva (1992.-1996.) ja sam sa svojom majkom i sestrom Lejlom živio u gradu u kojem je ubijeno 11.541 muškaraca, žena i djece. Nedaleko od Rogatice, brat moje majke, Fuad, ubijen je nakon što su ga srpske trupe uhapsile kao civila; bio je među zarobljenicima koji su kao takozvani ljudski štit natjerani u unakrsnu vatru. U istočnoj Bosni, u sjevernoj Bosni i osobito u Srebrenici, srpske trupe ubile su hiljade muslimana u genocidu – najgorem zločinu počinjenom u Evropi nakon Holokausta. 

Da li je sve ovo ostavština Prvog svjeskog rata na Balkanu? Možda. Ne bih znao reći. Poznato je da je Susan Sontag rekla: “Dvadeseto stoljeće počelo je Sarajevskim atentatom i završilo Opsadom Sarajeva.” 

Te opet o Winstonu Churchillu i njegovoj često citiranoj rečenici da „Balkan proizvodi više istorije nego što je može potrošiti”. Koliko god duhovito da zvuči, ova rečenica zapravo ništa ne govori – ni o Balkanu, a ni o svijetu. Umjesto Balkan, isto je tako mogao reći Afrika, Latinska Amerika, Bliski Istok, SAD ili Engleska – zvučalo bi podjednako seksi i intelektualno. A istina je da je Balkan samo jedan od mnogih dijelova svijeta gdje se obični ljudi bore protiv „proizvođača istorije” – koji su samo u najskorijoj istoriji, samo u 20. stoljeću, potekli iz: dva carstva (tursko i austro-ugarsko); jednog lokalnog kraljevstva (Kraljevina Jugoslavija); jednog Reicha; jedne komunističke imperije (Sovjetski Savez); jedne socijalističke države (Jugoslavija); sedam lokalnih nacionalističkih pokreta (nastalih u bivšim jugoslavenskim republikama); te iz političkih rukovodstava savremenog svijeta – od SAD-a i Irana do Rusije i EU, i od Saudijske Arabije do UN-a!

Nisu višak istorije u 20. stoljeću proizvele svjetske regije, nego kolonijalizam i nacionalizam.  

Šesnaest miliona ljudi poginulo je zbog Prvog svjetskog rata, i 20 miliona ljudi bilo je ranjeno zbog Prvog svjetskog rata. Koliko god puta podsjećali na ovu činjenicu, nikad ne može biti previše. Zamislite da nestane stanovništvo cijele Kanade. Ili da se zatre cijeli Alžir. Ili cijela Poljska. Otkako su 1914. godine započela stoljeća ratova, jedva da je bilo predaha između ubijanja. 

„Dvadeseto stoljeće bilo je najubilačkije u pisanoj istoriji. Ukupan broj smrtnih slučajeva direktno ili indirektno uzrokovanih ratovima tokom 20. stoljeća procjenjuje se na 187 miliona, što je više od 10 posto svjetske populacije 1913. godine. Ako se smatra da je ovo stoljeće započelo 1914. godine, imali smo gotovo cijelo stoljeće neprekidnog ratovanja, tek s malobrojnim i kratkim razdobljima bez organizovanih oružanih sukoba na jednom ili drugom mjestu. Ovim stoljećem dominirali su svjetski ratovi: to jest ratovi između teritorijalnih država ili saveza država”, piše Eric Hobsbawm, jedan od vodećih svjetskih istoričara prošlog stoljeća. 

Šesnaest miliona ljudi ubijenih u Prvom svjetskom ratu i više od 160 miliona ubijenih u ostalim ratovima dvadesetog stoljeća postali bi nastavnici, kuhari, naučnici, spremači, umjetnici, kosmonauti, fudbaleri, službenici, građevinski radnici, zemljoradnici. I da, vjerovatno bi neki od njih postali kriminalci i ubice. Ali većina tih ubijenih bili bi korisni članovi svojih zajednica i cjelokupnog ljudskog roda. Bili bi roditelji, bili bi djedovi i bake. Slavili bi rođendane i išli na ljetovanja; zabavljali bi se. Voljeli bi i bili bi voljeni. A šta ih je u tome osujetilo?

Nacionalizam na koji ih su natjerali interesi vlasti i novca. „Patriotizam je spremnost da se ubije i bude ubijen zbog trivijalnih razloga”, napisao je Bertrand Russell, jedan od najvećih sinova čovječanstva.

Nacionalizam se u 20. stoljeću na monumentalan način pokazao pogrešnim. Pokazao se kao ćorsokak istorije, raspao se na komade i ljudsku rasu doveo gotovo do istrebljenja. Čak i mrtav, i dalje nas vuče u kataklizmu.  

Uz huškačko veličanje svoje nacije, za razliku od njihove inferiorne nacije, nacionalizam citira nekog boga i kao svjedoka vlastite pravednosti i kao cilj sam po sebi. Ova slika Boga kao zaštitnika pojedinih a neprijatelja drugih nacija potpuno je neodrživa u 21. stoljeću.  Opšta teorija relativnosti, objavljena 1916. godine, i Princip neizvjesnosti, objavljen deset godina kasnije, zauvijek su promijenili naše razumijevanje svemira. Dok nauka sve otada djeluje na temelju predočenih nalaza, a umjetnost je slijedi, tradicionalno usporene politika i religija već cijelo stoljeće uspijevaju ignorisati dokaze. Ipak, danas postaje očito da je tradicionalna slika Boga toliko zastarjela da čak i vjerskim fanaticima počinje ponestajati argumenata. S druge strane, ni Richard Dawkins i njegov ateizam ne uspijevaju zadovoljiti duh našeg vremena. Dok sam se pripremao za pisanje ovog eseja, palo mi je na pamet da moramo preispitati svoje razumijevanje Boga koji je bio glavni izgovor za ratove i progone u ljudskoj istoriji. S obzirom da su neizvjesnost i relativnost dokazani fizički principi, možemo smatrati da Bog istovremeno postoji i ne postoji. Prema tome, ideja nacije zavisi od položaja posmatrača, kao u teoriji relativnosti. Božanska Neizvjesnost i Relativnost Nacija kao društveni, politički i vjerski principi poništavaju razloge za borbu, mržnju i radikalizam bilo koje vrste. U takvom bismo se svijetu mogli usredotočiti na rješenja problema globalnog zagrijavanja i zagađenja, kao i na iskorjenjivanje siromaštva i bolesti. Ovo su pitanja od kojih nam zavisi opstanak, za razliku od dokazivanja čiji je Bog ili čiji je genocid bolji.

****

Pretpostavljam da sam i ja dio ostavštine Prvog svjetskog rata na Balkanu. Moja familija izrasla je u brojnu multikulturnu zajednicu s obzirom da je sada, udajama mojih rodica i ženidbama rođaka, čine ljudi koji su po nacionalnosti Srbi, Hrvati, Italijani, Holanđani i Austrijanci, a po vjeri katolici, pravoslavci, protestanti, budisti, ateisti, agnostici i, da, i muslimani... Porodični ručak izgleda kao neka međunarodna konferencija, jedna od onih glasnijih – svi govore u isto vrijeme i raspravljaju o svojim političkim, religioznim, ateističkim, artističkim, seksualnim i ko-zna-kakvim-sve-ne uvjerenjima. Ono što pri glavnom jelu izgleda kao predratno rasulo, završi radošću i smijehom uz kafu i kolače. 

Ja sam odrastao u Jugoslaviji koju sam volio zbog njene društvene i geografske raznolikosti, zbog topline njenog naroda i zbog njene socijalne pravde. Kad su neki geografski udaljeni događaji stizali na Balkan, na mene su djelovali efektom leptira. Dok sam odrastao u Sarajevu, još kao dječaku su mi se urezali u sjećanje slika Angele Davis, crne američke aktivistkinje koja prkosi policijskom vodenom topu usmjerenom na nju s udaljenosti od jednog metra, direktni televizijski prenos šetnje Neila Armstronga po Mjesecu i samospaljivanje Jana Palaha u znak protesta protiv sovjetske okupacije Čehoslovačke. Do danas me progoni slika čovjeka koji stoji ispred konvoja tenkova na Tiananmenu, ime jednog od ubijenih afričkih vođa: Patrice Lumumba, film Polja smrti o genocidu u Kambodži. Neki su ljudi iz prošlosti definisali moj pogled na svet: Marquise de Sade sa svojom zastrašujuće negativnom utopijom; Ana Ahmatova koja je pisala poeziju za vrijeme opsade Lenjingrada; Ernest Hemingway i George Orwell u Španskom građanskom ratu; Shakespeare; Maya Deren i njeni avangardni filmovi o ženskom umu; Nathyasastra, hinduska sveta knjiga plesova; Zeami i njegova rasprava o japanskom klasičnom pozorištu no; te žalostan zvuk armenskog duduka kojeg svira Djivan Gasparian u svojoj kompoziciji I Will Not Be Sad In This World / Neću biti tužan na ovom svijetu. Moja politička filozofija je anarhizam Mihaila Bakunjina, Emme Goldman i Guya Deborda. Nacionalizam je naprosto glup. 

Kada nešto zaista želimo, to i te kako možemo ostvariti. Dopustite da završim kraljevskim argumentom za mir. Citiraću izvod iz govora kraljice Elizabete II tokom nedavne istorijske večere s Michaelom D. Higginsom, irskim pjesnikom i predsjednikom, i Martinom McGuinnessom, bivšim zapovjednikom IRA-e koga su Britanci dugo smatrali teroristom, sada zamjenikom premijera Sjeverne Irske. Toj večeri su prisustvovali i mnogobrojni drugi gosti: Englezi, Škoti, Irci i Velšani.

 „Postajemo dobri i odgovorni susjedi i bolji prijatelji; konačno se oslobađamo inhibicija koje nam nisu dozvoljavale da jedni u drugima vidimo ono najbolje”, rekla je Njeno veličanstvo kraljica Elizabeta II. 

I ovdje će se složiti kraljica i anarhist. Jer nema tih roditelja koji rađaju djecu da bi ih slali u rat da ginu. 

Vezano: BBC u Sarajevu snimio jednosatnu debatu o početku Prvog svjetskog rata