Haris Imamović: Sarajevo - božanstveni grad

Piše: Haris Imamović

Onaj koji traga za srećom, nalik je starici koja cijeli dan traži svoje cvikere ne videći da su one cijelo vrijeme na njezinom nosu. Ta rečenica – više se i ne sjećam čija – sinula mi je u svijesti, dok sam jutros prolazio Ferhadijom, i gledao u jednoj gostioni ljude, nasmijane, sretne, kako ispijaju svoje kafe i čajeve, puše cigarete i miluju svoje vratove, a na zidu, na velikom ekranu iza svih njih, išao je prijenos (reprizni?) nekakve fudbalske utakmice. I u tom trenutku spoznah sav besmisao mišljenja o boljem životu, u čiju sam neposrednu vrijednost za život, za sreću, u posljednje vrijeme itekako posumnjao. Srećom! Jer da nisam na vrijeme počeo svlačiti tu literarno-filozofsku (ili preciznije, estetsko-moralnu) koprenu, izgleda, da mi se jutros svijet ne bi otkrio u svoj njegovoj veličini, u cijelom tom njegovom obilju, niti bih shvatio sve, kao što jesam. Svijet mi se jutros otvorio, otkrio, pokazao, vidio sam ga kroz staklene zidove izloga, kroz prozore kafea. Svijet je postao proziran, jasan, pun sreće i smisla. Sad se, evo, smijem svojoj naivnosti, tome kako su godine trebale da dokučim ono jednostavno, očigledno, drevnu misao narodne antropologije: uopće ne treba previše razmišljati, to je iluzorno!Treba samo otvoriti oči i gledati, vidjeti i usvojiti.

„Treba gledati utakmice!“, pomislih u tom čarobnom, jutrošnjem, ferhadijskom trenutku. A onda mi još dođe, kao hiljadu kapi vode, hiljadu misli, koje me okrijepiše u potpunosti i vratiše životu vrijednost, a meni veselost i volju za dalje življenje. Spoznah i ja, konačno, ončas, poslije svih pubertetsko-studentskih, nerijetko i grozomornih, misaonih previranja, poslije godina življenja u neveselosti, kako to treba živjeti i kako se to zapravo biva sretnim.

Treba zarađivati što više. Treba piti kafu, treba piti mnogo kafe, i treba se znati obući. Treba oblačiti što skupocjeniju odjeću, onu koju (kad ne jure football) nose talijanski fudbaleri. Treba imati posao u butiku ili u banci. U administraciji ili pokrenuti samostalan biznis: pravljenje čačkalica ili saradnja sa evropskim komisijama? Ali, neophodno je raditi takav posao u kojemu se ništa ne radi; treba igrati igrica na poslu ili gledati utakmice, piti kafe na poslu, mnogo kafe, i zarađivati što više. Znati što više ljudi, to takođe treba. U tom smislu piti mnogo kafe je neminovno. Tako, treba znati što više vrsta s talijanskim makijato-mokaćino naslovima, vrsta ljudi i vrsta kafe. To je za sreću neophodno, kao proljeće.

Treba izaći van, što više izlaziti, treba stalno nalaziti nove ljude kojima se možete smijati, treba naći što više ljudi s kojima se možete smijati (onim prethodnim). Treba jesti kuhanu hranu, treba se znati vladati u restoranu, treba pušiti cigaretu samo do pola: a onda je gasiti dugo, tako da ne bi kome promaklo. Treba uvijek paziti na frizuru, na kaiš, na rasjfešlus, na silnice koje kolaju u polju moći iznad zašećerenih šoljica kafe. Treba uvijek paziti na riječi, jer riječi nikad nisu samo riječi: osim ponekad, kad nam tako treba. Treba uvijek stavljati vlastito dostojanstvo ispred uspjeha, osim u rijetkim slučajevima kada je ipak uspjeh važniji od dostojanstva.

Treba znati stajati na cocktail-partyju: prekrstiti noge i visoko držati čašu vina, neprestano klimajući glavom sugerišući sagovornici da je intelektualni kiklop. Treba znati sjediti u kafiću: muškarci nikada da ne prekrste noge, a djevojke nikad da ih ne raskrste; muškarci da prekrste ruke i poprave raspoloženje, djevojke da poprave bretele i prekrste se ogledalom. To je od najveće važnosti za kvantum sreće unutar čovječanstva, znati sjediti.

Treba se slikati za fejzbuk, na svim mogućima mjestima, u svim zamislivim (i nezamislivim) oblicima cool-kreveljenja, sjedenja, stajanja, tračanja, plivanja, grljenja, ljubljenja i pušenja. Treba igrati bilijar, ali žene obavezno moraju izgledati tako da čovjek pomisli da one ne znaju igrati bilijar. To je onda ljupko i duhovito, ljupkosmiješno. Imati šarma, to je neophodno kao hrana: treba biti uvijek nov i neobičan, ali nikad prenov i preneoprezno čudan: ne treba nikada hodati ulicom sa zapaljenom cigaretom. Slušati englesko-američko-australijsko-kanadski rokenrol, ali i Štulića što više cijeniti, više negoli dekadente fin du sieclea, to treba.

Treba biti hladan kao led, a ne vreo kao vreo ćevap. Treba biti raja. Pozvati vansarajevsku raju u bajkoviti grad. Treba odvesti raju iz Zagreba ili Beograda na ćevape, da se raja šali i smije. Treba mrziti papke, i kriviti ih za nesklad na Balkanu. Treba voljeti papke, jer kome bi se čovjek smijao da nije njih. Treba stajati u depou Ars Aevija i pokušavati oduševiti se instalacijama. Treba svirati frulu – i oko vas će se okupiti dvadesetak Sarajlija, svi pokušavajući  da se oduševe savremenom umjetnošću; bit ćete tad zadovoljni sobom, bit ćete važni i na televiziji bit ćete. Treba obići London i Veneciju, i koriti Evropljane što se Sarajeva sjećaju samo zbog rata, a ne, recimo, zbog Olimpijade ili Edina Džeke. Ali, ne treba ići ukoliko nemate fotoaparat i fejzbuk.

Treba se zamisliti pred pitanjem: da li uistinu postoji čovjek koji ne posjeduje fotoaparat i fejzbuk? Treba, u svakom slučaju, znati da nezaposlen čovjek ne postoji, da postoji kao što i vazduh postoji, treba znati da vazduh puni stomak na jednak način na koji to čini književnost, to je izuzetno važna lekcija. Ali treba voljeti umjetnost: ako ste žena morate makar jednom u životu zavoljeti nekog gitarista. Ako ste čovjek, morate makar jednom u životu biti gitarist. Treba slaviti rođendane, uz dobru raju i gitaru, treba slaviti i uživati, šaliti se i pjevati: potrebno je poznavati makar jednog pjevača-gitarista sa uvojcima Jima Morrisona. Sve to tako treba. Treba vjerovati i znati. Potrebno je stajati na trgu ispred centra BBI-a i znati da nije protivrječno biti bankar i vjerovati u Njih, da će vas Oni primiti u Džennet.

Treba biti agnostik, i očekivati da vas zbog toga ljudi počnu smatrati Ničeom: ali ni u kojem slučaju ozbiljno uzimati čovjeka kojega su žene toliko namagarčile. Treba samo vidjeti na televiziji da je on izuzetno cijenjen i popularan: to ipak treba smatrati važnim. Treba se pojaviti na televiziji, makar jedanput, u nekoj talk-show emisiji, treba upitati, replicirati, biti lucidan član publike, savjestan građanin ove zemlje, treba se zahvaliti i potom pažljivo saslušati odgovor stručnjaka milujući jagodicama desnice svoj filozofsko-mili podvoljak.

Treba reći pred kamerom „seks“ (i sl.) bez stidljivo-kretenskog keza; dakle, sa svećenički ozbiljnom intonacijom. Treba posjedovati sexy donje rublje i u njemu se slikati za fejzbuk. Na fejzbuk statusima, treba zbijati šale na račun neslavnog seksualnog života slavnih filozofa. Treba misliti, škodljivo je biti intelektualno tele: to se vidi na primjeru života pjesnika i filozofa. I tako, bez stida, treba se uvijek sjetiti njih i biti sretan. Treba stalno porediti sebe s drugima, druge s trećima, a onda sa sobom. Ako hodate na štiklama i ako vam prodavač pečenog kestenja udijeli kompliment, sirov i gorak kao kestenje u kesi ispod njegovog mehanizma, trebate znati kako u tri riječi objasniti mu koja je njegova pozicija u kosmosu, njegova vrijednost da nema ekvivalent u pozitivnim brojevima.

Opet, treba biti čovjek, treba biti dobar čovjek: treba ne bacati iskorišćene žilete u kontejnere, misleći na krvave Ciganinove ruke, treba znati da mu trebaju. Treba misliti da je šarmantan neko ko je vozio 200 km na sat i ko na upit policije („čemu sve to?“) odgovara: ''Because I'm rich!'' Treba poštovati fudbalere i znati sve o njihovom životu: učiti kako se biva uspješan, kako se zarađuje nogama.

Treba gledati filmove, ali treba znati da je to besmisleno ako ih nećete znati zanimljivo prepričati na kafi ili na skijanju. Treba cijeniti samo one pisce čije su knjige zanimljive kao fejzbuk; treba cijeniti pisce koji šiparicama otkrivaju nove seksualne tehnike ili crtaju vježbe za jogu ili objasne vasionu s tri pojma; treba cijeniti samo one pisce koje često oslovljavaju sa ''gospodine'' na televiziji ili u banci.

Treba što više zarađivati, jer samo tada je moguće pomagati nekome; jer treba pomagati psima lutalicama. Treba protestirati na svome fejzbuk portalu protiv monstruma koji siluju pse vrhuškom kišobrana ili ih pak pohuju u vreloj vodi. Treba voljeti pse. I mačke. Treba pomagati psima i mačkama, kroz legislativu ili samozatajnu samoinicijativu. Treba, opet, znati da je suludo sebe kriviti zbog žene koja po ledu, u Ferhadiji, hoda bosa: treba znati da je to posljedica legislative ili zatajenja samoinicijative.

Treba znati prebaciti kanal (kada snimaju tu ženu): tj. treba posjedovati paket kablovske sa šestošezdesetišest kanala. Treba što više sportskih sadržaja. Treba gledati utakmice. Treba podržavati naše fudbalske Zmajeve kada osvjetlaju obraz naše zemlje u svijetu. Treba posjedovati ženu koja zarađuje, ali treba i uvijek više zarađivati negoli ona. Treba biti arhitekta ili elektrotehničar, predstavljati Bosnu i Hercegovinu i grad Sarajevo na međunarodnim smotrama, a onda se isponašati pred gradonačelnikom, rektorom, kamerom državne televizije, pred narodom Bosne i Hercegovine, kazati kako bi i arhitektura i elektroni bili besmisleni bez naše domovine. Treba biti domoljub i sebeljub. Sretan sa sobom i svijetom oko sebe. I sve to tako treba biti.

Za sve to treba samo spoznati sarajevski duh. Usvojiti ga. Gledati, slušati i naučiti.Za to je dovoljna jedna šetnja glavnim sarajevskim ulicama. Sarajevo sa svojim duhom je kultno mjesto, sve to mjesto. Prije Meka nego Jerusalem. Ukoliko postoje neki ljudi koji ovo čitaju, koji nisu bili nikada u Sarajevu, a uz to i nisu zadovoljni stanjem svoje usrećenosti, ja im preporučujem da dođu što prije u Sarajevo. Bit će im, čini mi se, dovoljna samo jedna, sporija, šetnja od Sebilja do Skenderije, tri-dva razgovora, dvije-tri kafe, nekoliko stotina pogleda, i tu će im se, ako dobro otvore oči, otkriti sve! Sav recept za svu sreću ovoga svijeta (kao i za turizam naše zemlje).

Sarajevo – božanstveni grad!