Genocid | Kada su nestali Bošnjaci Šahovića: Tišina države i krvavi tragovi osvete "Turcima"

Završetkom Prvog svjetskog rata i nestankom Austro-Ugarske monarhije sa političke karte Evrope, bosanskohercegovački muslimani tj. Bošnjaci postali su dijelom nove države, prve koju su ikad u sopstvenoj povijesti izgradili narodi južnoslavenskog etničkog korijena. To je, međutim, za njih značilo početak jednog tragičnog, u političkom i pravnom smislu neizvjesnog perioda, jer su prvih godina nakon ujedinjenja bili podvrgnuti stalnoj represiji, ugrožavanju lične i imovinske sigurnosti.

Piše: Mr. Alen Zečević, za portal Radiosarajevo.ba

U dvije godine, govore podaci, ubijeno je 2.000 Bošnjaka za što, uprkos zahtjevima od strane bošnjačkih političara za utvrđivanjem odgovornosti i procesuiranjem, niko nije odgovarao. Ovu praksu značajno je oblikovala percepcija Bošnjaka kao etničkih "Turaka" ili "poturica", a koja je nastajala na temelju stoljećima raspirivanog epskog narativa pravoslavnog stanovništva o osveti muslimanima i oslobađanju od osmanske vlasti na prostoru Balkana.

Trending

Uzbuna u Irskoj: Dronovi krenuli na avion u kojem je bio Volodimir Zelenski

Reisul-ulema Džemaludin Čaušević je upozoravao vlasti da "ako se i nadalje od strane nadležnih vlasti mirnim okom budu posmatrali ti silni zulumi onda su Muslimani u Bosni i Hercegovini izgubljeni i umjesto slobode i ravnopravnosti, mjesto reda i mira zapali su pod teror kakvog Bosna ne pamti."

Beogradska politika prisile, pljačke i ucjene

Beogradski krugovi, jedinstveni u stavu za uspostavljanjem hegemonije u novoj državi, ovakvo stanje koristili kao sredstvo pritiska na tada najsnažniju bošnjačku političku stranku Jugoslavensku muslimansku organizaciju i njeno rukovodstvo.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

Zbog zajedničkih etničkih, vjerskih i kulturoloških elemenata koje u identitarnom smislu dijele sa Bošnjacima u Bosni i Hercegovini, na udaru su se tada našli Bošnjaci u Sandžaku koji su živjeli u onim sredinama u kojima je većinski živjelo srpsko stanovništvo.

U Privremenom narodnom predstavništvu dr. Mehmed Spaho, lider Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO), upozoravao je na organizirane napade na Bošnjake koji se pod prešutnim odobravanjem Beograda vrše u južnoj Hercegovini i Sandžaku.

O kakvom se haotičnom stanju radilo govori "Memorandum muslimanskih izaslanika iz Novopazarskog Sandžaka" koji je 1919. godine dostavljen beogradskoj vladi. U ovom protestnom aktu ukazuju na ucjene novcu kao garant za sigurnost kuća i drugih materijalnih dobara bošnjačkih porodica, kao i druge metode koje izazivaju strah među Bošnjacima.

Bijelo Polje je, kazuje se u Memorandumu, "dalo najprije 70000 kruna ucjene", a "od 500 muslimanskih kuća ostalo je pošteđeno samo 20, a od 120 muslimanskih dućana samo 2". Naročito velik pritisak vršen je u školama gdje su bošnjačka djeca prisiljavana da uče o pravoslavlavnom vjeronauku.

Mnoge džamije pretvorene su u crkve, a muslimani nisu mogli obavljati vjersku molitvu petkom. Istovremeno, vršilo se i oduzimanje zemlje od Bošnjaka. Podaci govore da je bošnjačkim zemljovlasnicima u Bosni i Hercegovini do jula 1919. godine oduzeto 400.000, a Sandžaku, Kosovu i Makedoniji 230.099. hektara zemlje.

Pokolj nad Bošnjacima u Šahovićima

Zločini nad muslimanskim stanovništvom Sandžaka nastavljeni su i nakon proglašenja Ustava 1921. godine. Garancije za njihovu sigurnost praktično nisu postojale, a sistematski provođeno nasilje kulminiralo je 1924. godine kada je izvršen stravičan pokolj nad nezaštićenim bošnjačkim civilima u selima Šahovići i Pavinu Polju.

Napad na pomenuta sela, osobito Šahoviće, prikazan je u javnosti kao reakcija pravoslavnog stanovništva na ubistvo okružnog načenika u Kolašinu Boška Boškovića, za čiju smrt su bez ikakvih dokaza optuženi Jusuf Mehonjić i njemu bliski ljudi. Ovaj slučaj je, pod snažnim uplitanjem Beograda, dobio izraženu etno-religijsku dimenziju koja je dala ključni poticaj za osvetničke akcije Srba prema Bošnjacima koji su u trenutku napada na njihova sela bili potpuno nespremni i nezaštićeni.

 U noći sa 9. na 10. novembar 1924. godine, nakon što je bošnjačko stanovništvo razoružano, oko 2.000 pravoslavaca opkolilo je Šahoviće i Pavino Polje. U vandalskom napadu primjenjeno je neviđeno nasilje nad civilima praćeno najbrutalnijim oblicima mučenja, premlaćivanja, silovanja i pljačke imovine Bošnjaka.

O broju stradalih Bošnjaka postoje različiti izvori. Prema nekim ubijeno je 120 Bošnjaka i zapaljeno oko 45 kuća. Sa druge strane, Milovan Đilas tvrdio je da se radi o 350 ubijenih ljudi. Reisul-ulema Čaušević govorio je o 1000 žena, djece i drugih civila koji su živote izgubili na najbestijalniji način. On je, u protestnom pismu upućenom Stepi Stepanoviću, naglasio da se u Šahovićima desio opšti pokolj "kakav mogu izvesti samo zvjerad u ljudskoj podobi".

List Pravda, zvanično glasilo Jugoslavenske muslimanske organizacije, među prvima donijelo je vijesti o pokolju u Šahovićima. Informacije sa terena, preko istaknutijih predstavnika Bošnjaka u Sandžaku koji su radili na uspostavljanju mjesnog odbora JMO u svojim mjestima, govorile su u prilog osnovanoj pretpostavci da se radi o dugo planiranom napadu na Bošnjake.

"Svi su izgledi", navodi se u članku Pravde od 13. novembra 1924. godine, "da je ova akacija ozbiljno zasnovana od nazad nekoliko mjeseci, što potvrđuje to, da je bjelopoljski okružni načelnik javno prijetio, da će dobaviti do 2.000 Vasojevića i dati poubijati i popaliti sve muslimane šehovićkog kao i drugih bjelopoljskih srezova, samo ako se u njima dogodi kakvog nereda." Prema tome, postojale su jasne indicije o postojanju plana o mogućem provociranju međuetničkog i međuvjerskog sukoba, koji bi posljedično lokalnim vlastima dao odriješene ruke za intervencionizam sa krvavim ishodom.

Strah od sutra

U novom tekstu o zločinima u Šahovićima od 7. decembra 1924. godine Pravda donosi nove podatke o razmjerama krvoprolića:

"Odmah nakon ubijstva taoca učinjen je po noći opći napad u liniji dugoj 19 kilometara: počeli su u isto vrijeme paliti kuće i ubijati staro i mlado, žene i djecu. Ne zna se broj žrtava poginulih od noža i puške, kao ni onih, koji su u svojim kućama izgorjeli. Broj žrtava ljudskih iznosi na stotine, a materijalna šteta u sagorjelim kućama i pljački nije još procijenjena."

Politički predstavnici Bošnjaka, do kojih su dolazili brojne molbe i zahtjevi ljudi iz unesrećenih područja Sandžaka za pomoć, zahtijevali su hitnu reakciju vlasti i zaštitu Bošnjaka. U tom smislu poslali su Memorandum Kralju u kojem su, i pored izvijesnih garancija za uspostavu reda u sandžačkim naseljima, iskazivali sumnju u spremnost nadležnih za pacifikacijom prostora i adekvatnom zaštitom života, časti i imovine bošnjačkog stanovništva.

Jedan od zahtjeva bila je isplata odštete porodicama i preseljavanje istih u druge krajeve. Osim toga, tražila se jedna posebna Uredba "kojom bi nam se omogućilo da se dignemo s naše očevine i da se naselimo u kojem drugom kraju naše kraljevine, gdje bismo mogli mirno i nesmetano živjeti i razvijati pod okriljem Vaše zaštite.

Dozvolu za preseljenje na drugo mjesto tražimo zbog toga, što smo čvrsto uvjereni, da će ostajanje na našim ognjištima izazvati ponovne pokolje i nasilja, kao što je i sada izazvalo."

Vlast je, nastojeći dati privid opredijeljenosti i želje da se istraži zločin, formirala i angažirala jednu komisiju za utvrđivanje odgovornosti. Međutim, to nije dalo nikakve rezultate. U konačnici pred "lice pravde" izvedeno je nekoliko žandara iz Šahovića, žrtvovanih od strane režima tek toliko da javnost stekne dojam kako zločin nije prošao nekažnjeno.

Ferhad-beg Draga, koji je tada bio predsjednik stranke Džemijjeta (političke stranke koja je zastupala interese muslimana u Makedoniji, Kosovu, Metohiji i Sandžaku), uputio je oštar dopis ministru unutrašnjih poslova u kojem je ukazao na činjenicu da su muslimani Šahovića ranije upozoravali lokalnu vlast o mogućnosti incidentnih situacija i organiziranih napada na njih. "Muslimani iz Šahovića i Bijelog Polja", stoji u spomenutom dopisu, "koji Vasojeviće najbolje poznaju, svoju su opravdanu bojazan obrazložili i sreskom poglavaru i poslali jednu deputaciju u Pljevlje, koja je meni i okružnom načelniku pljevaljskom predstojeću katastrofu prikazala."

Zločin u Šahovićima i Pavinu polju, uprkos velikom broju žrtava i nespornim dokazima koji su nedvosmisleno ukazivali na planiranje pokolja, ostao je neprocesuiran. Vlast je učinila sve kako bi se stvarni inicijatori i zločinci zaštitili, čime je cijeli slučaj zataškan.

Pavino Polje, Šahovići, kao i druga mjesta ostala su bez bošnjačkog stanovništva koje se, u nekoliko talasa migracija, naselilo u višegradskom, brčanskom i krajevima centralne Bosne.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.