Ferida Duraković: Na ovim se fotografijama osjećam kao kod kuće

Odavno me nešto konkretno i iskustveno nije tako prodrmalo kao ova izložba fotografija: Paul Lowe podsjetio je mene i nas na onu mene i one nas koji nismo ni nalik nama ovima, današnjim. 

Piše: Ferida Duraković 

Mi današnji posvađani smo, puni mržnje i želje da nam se prizna neka ratna zasluga, neki ratni doprinos... Pljujemo jedni druge po ulicama i novinama ne bismo li porasli u svojim i tuđim očima. 

Ne propustite izložbu: Sarajevo pod opsadom

Grabežljivi smo, nacionalno podijeljeni betonima u glavama i granicama među entitetima, jer mnogo se više isplati biti „naš“ a protiv „njih“ nego biti ničiji ili Ostali.

O Paulovim fotografijama koje pokazuju smrt u Sarajevu, rane i razaranje ne treba govoriti. One govore same za sebe. Samo ih pogledajte. Mi koji smo preživjeli, ondašnji, sa slika Paula Lowea, sretni smo ako kući donesemo kanister pitke vode. 

Ako nađemo koju marku za hljeb i konzervu − o cigaretama i toj radosti da ne govorim. Ako sretnemo prijatelja ili komšiju za kojeg smo mislili da se ispalio iz Sarajeva ili, ne daj bože, zaginuo od snajpera ili gelera na drugom dijelu grada: ugledamo ga i duša nam je ispunjena radošću zbog drugoga, a ne zbog sebe. Ako budemo prisutni probama predstave Čekajući Godota u režiji velike i sjajne Susan Sontag, koja u znak solidarnosti već drugi dan svog boravka u Sarajevu skida pancirni prsluk i pridružuje nam se u opasnoj šetnji gradom. 

Ako smo dobili paket, sazivamo komšije i dijelimo s njima njegov sadržaj: prvo valja dati komšiji, pa tek onda ostatak porodici i prijateljima. Ništa su kolačići les petites madeleines Marcela Prousta u poređenju s drvenastim keksima Ujka Sama iz vremena vijetnamskog rata u humanitarnoj pomoći! 

Ništa su hektolitri šampanjca u poređenju s minijaturnom čašicom nekog smiješnog likera pronađenog u dubinama kućnih ostava! Ništa su današnji ambasadori svih zemalja u poređenju s Richardom Bartletom, britanskim ambasadorom koji u svom razdrndanom džipu odvozi nečiju majku u bolnicu Koševo, jer za starice treba naći vremena, a diplomatske obaveze neće, kao ni stanovnici opkoljenog Sarajevo, nikud pobjeći.

Eto, tako sam ja ona srela ovoga Paula Lowea: na ulici, u prolazu, u teatru, po srušenim mostovima i u ratnim kafeima, pored UN-ovih vozila, kako diskretno i predano bilježi povijest naših života u agresijom uništenom gradu. Mi smo bili oni, a Paul Lowe ostao je isti ovaj, za sve to vrijeme. Jer posao fotografa je da bilježi, ne da se prilagođava, mijenja ili buni. 

Jedina promjena u njegovom životu jeste ta da je postao naš sugrađanin i zet, što je dokaz da nije svako zlo za zlo, nego da iz svakoga zla može izaći nešto dobro. I na to nas Paul Lowe svojim majstorskim umijećem neprekidno podsjeća: Možemo biti bolji. 

Možemo biti bolji! Bili smo bolji. Hajde da budemo bolji. Zbog nas onih.

Zato se ja na ovim fotografijama osjećam kao da sam poslije dugog i neprijatnog putovanja stigla kući. Nesretnoj, ali dragoj do bola. Svojoj kući.