Ferida Duraković: 'Mirno spavaj, Rosemary Menzies'

Piše: Ferida Duraković

Jutros sam dobila vijest da je u Aucklandu na Novom Zelandu 31. januara umrla Rosemary Menzies, dobrotvorka i pjesnikinja, kojoj smo mi koji smo je susretali, znali i voljeli ostali zauvijek dužni da se, svako na svoj način, barem kratkim hvala oduži za njenu posvećenost, za njen humanizam i za njenu (možda naivnu?) želju da ovaj svijet uljepša time što će pomoći potrebitim, drugim, nepoznatim, kojima je trebalo suosjećanje i lijepa riječ, kojima je trebala također konkretna humanitarna pomoć u vrijeme velike nesreće kakav je bio rat u BiH.

Rosemary Menzies – otmjena i draga, dobra, i lijepa zbog te dobrote – ima li išta ljepše što bi se moglo reći za nekoga ko je svoje srce ostavio u Bosni i Hercegovini?

Već toliko godina nakon rata u BiH pitam se: šta ljude, posebno žene, a još posebnije spisateljice, natjera da krenu u neku gotovo nepoznatu zemlju u kojoj su zavladali demoni rata, stradanja, tragedije, nesreće?  Šta ih to vodi onima kojima treba vidanje rana, fizičkih i psihičkih? Zašto to rade?

Naravno da nemam odgovor. Ali u vezi s ovim sjećam se kako je jedan lokalni novinar priupitao sjajnu Susan Sontag, američku spisateljicu i aktivisticu koja je došla u opsjednuto Sarajevo 1993. godine, zamijenivši svoj njujorški komfor za hladnu hotelsku sobu i opasnosti kojima smo svi bili izloženi kako bi, kao hommage nesretnim Sarajlijama i kao prkos ravnodušnom svijetu, režirala Beckettov komad Čekajući Godota.

Taj ju je, dakle, novinar priupitao: ''Pa, kako vam izgleda ovaj safari u Bosnu?'' A Susan Sontag je, u svom strogom intelektualnom maniru, svjesna svoga umjetničkog i etičkog statusa i  zadatka, ne trpeći domaće novinarske mudrosere,  odgovorila: ''Molim vas ne postavljajte glupa pitanja, ja sam ozbiljna osoba!''

Sjećam se sjajne Maruše Krese, još jedne spisateljice, koja je prijatnost svoga doma u Berlinu zamijenila za Sarajevo, donoseći konkretnu pomoć, i još konkretniju radost prijateljstva svojim sarajevskim sapatnicima. I ona je smatrala da ne treba tek gledati TV i slušati vijesti iz BiH u prijatnosti svoga doma, nego otići tamo i vidati konkretne rane... 

Nemam odgovor na svoje pitanje. Nemam ničega razložnog, osim nemjerljivog poštovanja za njihov etički i estetički angažman, za njihovu posvećenost onima koji stradaju – i nemjerljivo osjećanje srama što sama nisam takva. 

Rosemary Menzies bila je jedna od njih.

Eto, ode i Rosemary Menzies, još jedna od preostalih prijatelja BiH. Ona koja je u poeziju pretvarala sudbinu bh. izbjeglica po Hrvatskoj i svijetu. Ona kojoj savjest nije dozvoljavala da mirno spava.

Sad mirno spavaj, Rosemary – ruzmarine s Novog Zelanda.