Faris Čengić: Komšićev odlazak - bitan ili ne?

Već je Lagumdžijino insistiranje na "ličnoj odluci" Željka Komšića da napusti SDP sumnjivo. Odakle Predsjedniku uopće potreba da u momentu očigledne krize (da podsjetim, partiju napušta potpredsjednik stranke i član predsjedništva BiH) ustrajava na nečemu tako očiglednom? Pa kakva može biti odluka o istupanju nego "lična"? Vjerovatno je odgovor na to pitanje - nelična. To bi valjda trebalo značiti da je neko drugi u Komšićevo ime odlučio da ovaj podnese ostavku. Mislim da ćemo se svi složiti da u slučaju Komšića to nikako ne može biti slučaj. Ovdje se ipak radi o nečemu drukčijem. "Lično" je svjesno istureno da se ne bi moralo reći da se tu radi o odluci jednog pojedinca. E da se tako reklo, onda bi stvari bile jasnije. Suprotnost pojedincu je grupa ljudi i tada bi Lagumdžija ustvrdio da odluka o napuštanju stranke nije grupna. I svi bismo uvidjeli da griješi. Zato što sa Komšićevim izlaskom SDP gubi podršku velike grupe ljudi.

Ne radi se o tome da su Komšićevi pratioci slijepi sljedbenici lika i djela dotičnog. I prije ovog raspleta veliki broj glasača SDP-a je odlučio ne glasati za tu stranku. Razlog tome su rješenja o izboru zastupnika za Dom naroda FBiH kao i dogovor o izboru članova Predsjedništva. Reakcije na stavove SDP-a glede ovih rješenja koja se nedvojbeno vode logikom uvažavanja legitimnih nacionalnih interesa su redom bile negativne među SDP-ovim glasačima. Iz istih razloga je i Komšič izašao iz stranke. Tako da se ovdje radi o konceptualnim  razmimoilaženjima a ne o nekakvim "ličnim" ili ishitrenim potezima.

Treba reći da je promjena koncepta došla od strane Lagumdžije i njegovih najbližih saradnika a ne od Komšića. Oni su, izgleda, preko noći odlučili da počnu uvažavati nacionalnu logiku ustroja BiH i potpuno zanemarili dosadašnje stavove njihove stranke. Da podsjetim na neke: insistiranje na "jedan čovjek jedan glas" logici, neosjetljivost na hrvatske primjedbe glede izbora hrvatskog člana predsjedništva bošnjačkim glasovima, neprihvatanje ideje o nacionalnoj legitimnosti, protivljenje bilo kakvim podjelama i u tom smislu neodobravanje trećeg TV kanala. Komšić dakle ostaje na staroj partijskoj liniji odbrane nemoguće BIH "kakva je nekad bila" i sigurno je da većina članova i glasača SDP-a ima sličan stav glede tih pitanja. Imajući takvo stanje u vidu ovdje se nedvojbeno radi o podjeli stranke. Uopće nije bitno da li će Komšić osnovati novu stranku ili preći u neku drugu-odustajanje od SDP-a velikog broja glasača i izborna apstinencija ili davanje glasa nekom drugom znači podjelu stranke.

Komšićevo insistiranje na iznesenim stavovima nije neobično. To je izraz ideološkog opredjeljenja koje je Komšić kao nebošnjak u Sarajevu branio svim mogućim sredstvima i za koje je bio spreman riskirati i vlastiti život. Napuštanje stranke koja je počela kršiti osnovne principe takve ideologije za Komšića je logično i principijelno opredjeljenje. Mnogo zanimljiviji su Lagumdžija i co. I oni su izgledali zagrijani za tu ideološku matricu kao i Komšić a odlučili su da se ponašaju sasvim drukčije. Šta se promijenilo?

Prelomna tačka je sigurno razlaz sa SDA. Rukovodstvo stranke je ispravno primijetilo da je SDA opozicija u poziciji i da će se na taj način SDP, kao vodeća „bošnjačka“ stranka, izložiti kritici (bošnjačke) mase a SDA će kritizirajući ih zadržati svoje pozicije. Kap koja je prelila čašu je bilo SDA-ovo insistiranje na 50 miliona većem budžetu kao da se prema tome vaga ko je patriota a ko nije. Raskid sa SDA-om je došao kao logičan i podržan je od strane glasača zato što se „zna“ da je SDA „nacionalistička“ stranka i da je samo nužda natjerala SDP da uđe u koaliciju s njima.

Lagumdzija i co. dobro znaju šta im se desilo nakon izbora 2000. kada su poslije izručivanja Alžirske grupe počeli gubiti popularnost. Politička kuhinja SDA i raznih organizacija i pojedinaca tada vezanih za SDA (uključujući Avaz) su radili na prokazivanju SDP-a kao antimuslimanske (čitaj ćafirske) i antibošnjačke stranke. Kad se tome dodaju mnogi nezavisni ljevičari i njihova kritika, SDP-u nije bilo spasa. Bježeći od takvog razvoja događaja Lagumdžija je ( paradoksalno?) odlučio da raskine koaliciju sa SDA-om i vrati se u scenu iz 2000. kada je SDA bila u opoziciji.

Iz te pozicije SDP žurno kreće u neočekivanu akciju koja ih neminovno vodi prema potpunom gubitku podrške: prvo stvaraju koaliciju sa SBB-om a potom prave dogovor o izboru za Dom naroda i Predsjedništvo. Prvi potez udara na identitet glasača SDP-a zato što su ti ljudi politički formirani kao anti-Radončići (oni koji nisu“ mafijaši“, „pohlepni“, „primitivni“ i nadasve „oni koji imaju svoje principijelne političke stavove koje ne mijenjaju kako vjetar puše“). Ulazeći u bošnjačku koaliciju sa Radončićem rukovodstvo SDP-a je ogadilo i sebe i stranku glasačima. Drugi potez se obračunava sa najbitnijom političkom maštarijom bošnjačke politike a tiče se dosezanja BiH kao „normalne“ države bez bilo kakvih podjela, kantona, entiteta ili nacionalnih institucija. Bez obzira na to što je uvažavanje nacionalnog legitimiteta jedino moguće političko djelovanje u BiH, glasači SDP-a se ne mogu pomiriti s tim između ostalog i zato što su takva rješenja bila rezervirana za one „druge“, lidere nacionalnih stranaka Srba i Hrvata (ponovo se radi o „mafijašima“, „primitivcima“ i „prelivodama“ ali ovaj put nebošnjacima i samim tim još sumnjivijim tipovima koji prvenstveno rade na rastakanju BiH).

Pristajanje uz takva rješenja SDP vodi u političko samoubistvo tim više što su oni bili nosioci kritike „nacionalističke“ retorike. SDP-ovi glasači se jednostavno osjećaju izdanima. Nije bilo ni trenutka predaha u kojem bi se barem pokušalo objasniti zašto su određena rješenja dobra.

Ključno pitanje je zašto je SDP iz pozicije raskida koalicije sa SDA-om i formiranja nove sa SBB-om (recimo da se moralo zbog dostizanja većine) došao do rješenja izbora za Dom naroda i Predsjedništvo na najnepopularniji način za svoje glasače.

Da probam ponuditi nekoliko odgovora:
- Lagumdžija je oduvijek htio riješiti stvari na ovakav način ali nije mogao zbog otpora pojedinaca i javnosti.
Ovakvo rješenje pretpostavlja Predsjednikovo drukčije gledanje na nacionalne probleme ove zemlje od ostatka rukovodstva njegove stranke, čak-šta-više to podrazumijeva njegovu (bošnjačku) nacionalnu svjijest postavljenu na sličan način kao kod lidera eksplicitno nacionalnih stranaka. Iako bi se moglo složiti sa dijelom ove tvrdnje, ona se ne može podržati u potpunosti. Lagumdžija je eksponent i savremene bošnjačke politike i stare jugoslovensko-komunističke nadpolitike i moderne socijal-demokratske bh stvarnosti što je u konačnici kombinirano predstavljalo oficijelni stav SDP-a do prije neki dan. Postavljati znak jednakosti između njega i Tihića,Čovića ili Dodika jednostavno nema smisla.

- Lagumdžija je samo zainteresiran za opstanak sebe i svoje stranke što podrazumijeva ulazak BiH u E/A integracije te je odlučio da stvari riješi bilo kako da bi se taj proces mogao nastaviti.
Ovo na prvi pogled izgleda logično pošto smo navikli od naših političara da rješavaju probleme onda kada im predstavnici međunarodne zajednice zavrnu ruke no da je tako zašto bi rukovodstvo SDP-a išlo u rješenja za koja jamačno znaju da su nepopularna među njihovim članstvom. Moglo se ići u mnogo prihvatljivije odluke bez rušenja kompletnih temelja SDP-a. Da su razmišljali na takav dnevno-politički način, glavni SDP-ovci se nikad ne bi odlučili na spomenute poteze. Mnogo je lakše lamentirati o zlatnoj EU budućnosti koju onemogućavaju nacionalisti nego se uhvatiti u koštac sa teškim problemima ove zemlje.

- Lagumdžija i co. jedini brinu o ovoj državi u smislu njene prosperitetne budućnosti te su odlučili da se bore za dugoročnu stabilnost ove zemlje što neminovno podrazumijeva uvažavanje legitimnih nacionalnih interesa.
Mada čujem psovke čitalaca prethodne rečenice, mislim da je ona jedino razumno rješenje enigme nedavnih poteza SDP-a. Od 1990. nije bilo stranke ni pojedinca koji su svjesno ušli u politički kompromis toliko protivan standardnom javnom mnijenju svojih glasača. Ovi ljudi zalažu sebe i to im treba priznati.Oni temeljno krše nepisani dogovor sa svojim glasačima no zna li neko kako osnovne probleme ove države riješiti uz podršku glasača. Uz ovakvu medijsku stvarnost, nikakav NGO sektor i budalasto javno mnijenje formirano SDA-ovim političarima i ratom možda je jedini način dobiti izbore na populizam pa onda promijeniti osnovne postavke sistema. To znači i gubitak slijedećih izbora no možda je to jedina moralna i dobra politika.

LIČNO SDP-u želim sreću na slijedećim izborima i LIČNO ću glasati za njih ali realno je da će slijedeći put pobijediti 2022.

Stavovi iznešeni u rubrici 'Ja mislim' nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba