Faris Čengić: Hoće li Romi biti ravnopravniji u Sarajevu?

Piše: Faris Čengić

Kao što je dobro poznato, tužbom u slučaju Sejdić-Finci je traženo da se ljudi koji nisu pripadnici konstitutivnih naroda mogu kandidirati i biti izabrani u Predsjedništvo BiH i Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH. Logika iza toga je jednostavna: članovi Predsjedništva su Srbin, Hrvat i Bošnjak i tu nema mjesta za Rome, Jevreje i druge. Slična je situacija i sa Domom naroda. Svakome je jasno da se tu radi o diskriminaciji što je i potvrđeno presudom u korist Sejdića i Fincija na sudu u Strasbourgu.

Iz te pozicije se, poslije presude, došlo do tzv. implementacije presude koja je prije nekoliko dana u Skupštini Kantona Sarajevo urađena tako što je izglasana promjena Ustava Kantona po kojoj Ostali mogu formirati klub zastupnika te mogu imati potpredsjednika Skupštine.

Na prvi pogled se čini da promjena Ustava i presuda u slučaju Sejdić-Finci ne tretiraju isti problem. U prvom slučaju se radi o nemogućnosti nekonstitutivnih da se uopće kandidiraju i budu izabrani dok to u drugom slučaju nije tako - nekonstitutivni se mogu kandidirati za zastupnička mjesta (u toku procesa kandidature niko ih ne pita da li pripadaju ovoj ili onoj naciji). No kada budu izabrani onda nemaju iste mogućnosti kao i konstitutivni glede formiranja kluba i što je možda bitnije u ovom slučaju, ne mogu uopće dobiti mjesto potpredsjednika.

Imajući navedeno u vidu te širu raspravu o duhu presude Sejdić-Finci, nameću se dvije teme koje su bile prisutne od samog pokretanja tužbe sudu u Strasbourgu: 1. Kako izmijeniti Ustav u duhu presude i 2. Tretiranje ovakvih inicijativa kao prvih koraka na putu punog poštovanje duha presude.

Dervo Sejdić (Reuters)

Duh presude

Pod duhom presude se prvenstveno misli na ukidanje diskriminacije za nekonstitutivne. U tom smislu ovako izvršena implementacija presude formalno nešto znači - Ostali će sada imati iste mogućnosti kao i konstitutivni glede formiranja kluba i pozicije potpredsjednika. No uprkos kakofoniji pobjedničkih izjava političara koji su pokrenuli i glasali za izmjenu Ustava, nužno se zapitati šta te mogućnosti zaista donose glede ukidanja diskriminacije te šta će se desiti u praksi funkcioniranja Skupštine KS.

Pozicije potpredsjednika i nacionalni klubovi u Skupštini Kantona Sarajevo su formirani prvenstveno radi pitanja vitalnih nacionalnih interesa. Da ne ulazim u detalje tih aranžmana, postojanje klubova i potpredsjednik Skupštine koji je vezan za taj klub omogućavaju zaustavljanje izglasavanja zakona koji klub smatra štetnim po svoje vitalne nacionalne interese kao i neke druge procedure vezane za prava nacija koje bi, bez kluba ili potpredsjednika, bilo mnogo teže pokrenuti.

Dakle klub Ostalih u spomenutom kapacitetu treba da se bori za vitalne interese te grupacije ili bolje rečeno tih grupacija – Roma, Jevreja i drugih. Aktivnosti tog kluba kao i odabir osobe za potpredsjedničko mjesto će zavisiti od mnogo toga: ukupnog broja poslanika Ostalih, relativnog broja jedne grupacije Ostalih u odnosu na druge, njihovih međusobnih relacija i političkih usmjerenja. Ako ćemo konkretno postaviti pitanje dostizanja ravnopravnosti za grupu kao što su Romi u ovoj novoj situaciji, smatram da usvojeni amandmani nikako nisu dovoljni da bi se ona obezbijedila – potrebna je daljnja zaštita nejakih ili potpuno nepredstavljenih grupa.  

Da pokušamo budućnost funcioniranja Skupštine Kantona Sarajevo u smislu dinamike nacionalne ravnopravnosti detaljnije predvidjeti (sve manje grupacije konstantno preispituju praksu - jedno su institucionalna rješenja a drugo kako će to izgledati u praksi):

Skupština se sastoji od 35 zastupnika. Od toga su se 23 osobe pisale kao Bošnjak/Bošnjakinja, 7  kao Ostali, 3 kao Srbin/Srpkinja, 2 kao Hrvat/Hrvatica. Među Srbima i Hrvatima ima par poslanika koji bi se rađe pisali Ostalima (čitaj Bosancima i Hercegovcima) ali su ovakvo „etničko“ priklanjanje „morali“ napraviti zbog ustavnog set-upa koji traži predsjednika i potpredsjednike skupštine iz različitih konstitutivnih naroda te zbog uljepšavanja slike Glavnog kantona. Među Bošnjacima također ima onih koji se lako sutra mogu opredijeliti Bosancima (iz uvjerenja ili ako zatreba za balans ili nešto slično).

Zašto je ovo uopće bitno za našu temu? Zato što sada, kada postoji mogućnost formiranja kluba Ostalih, može se lako desiti da taj klub sadrži trećinu zastupnika. No taj klub će manje-više biti jednonacionalan – sačinjavat će ga samo nacionalni Bosanci i Hercegovci.

Ponovo postavljam pitanje iz naslova teksta - šta Romi imaju od toga te u kom smislu će postati ravnopravniji zato što sada imamo četiri kluba umjesto dosadašnja tri? Sumnjam da će se zastupnici koji su se i ranije pisali Ostalima drukčije ponašati prema Romima te izlaziti u susret zahtjevima njihovih organizacija samo zato što će dobiti klub. Također, ni zastupnici koji su do sada bili (silom prilika) pripadnici konstitutivnih nacija neće promijeniti svoje ponašanje samo zato što će se izjasniti kao Ostali. Ako dojučerašnji npr. bošnjački zastupnici nisu imali izborni interes da pomognu Romima niti su bili savjesni prema principima zaštite obespravljene grupe teško da će se nešto promijeniti kada  oficijelno pređu SA jednog kluba NA drugi. Isto važi i za one zastupnike koji su se pokazali principijelnim prema zaštiti obespravljenih: Peđa Kojović će nastaviti da principijelno radi zato što je Peđa Kojović a ne zato što će eventualno pripadati nekom novom klubu. Doduše, nova mogućnost formiranja kluba Ostalih stvara mehanizme zaštite bilo koje grupacije u okviru Ostalih dostupnijim nego prije. Ali, kao što sam rekao, sada takve inicijative zavise od većine u okviru kluba Ostalih i njihove spremnosti da štite prava drugih grupa.

Dervo Sejdić je, pretpostavljam, na tragu ovakvog razmišljanja s obzirom da je izrazio negodovanje imenom novog kluba - umjesto „kluba Ostalih“ on traži „klub nacionalnih manjina“ u kojem će se, ponovo pretpostavljam, voditi računa o zastupljenosti manjina u klubu te o njihovoj snazi.

Prvi koraci ka poštivanju Presude

Ova izmjena Ustava se shvata i kao početak procesa ostvarivanja pune ravnopravnosti – većina onih koji je glasno podržavaju smatraju da će jačanjem pozicije Ostalih isti biti moćniji da promijene cijelu situaciju u državi nabolje (pod punom ravnopravnošću se podrazumijeva pretvaranje svih stanovnika BiH u građane BiH bez terirorijalnih autonomija, domova naroda, konstitutivnosti itd.). To će se, navodno, dostići insistirajući na zaštiti osnovnih prava i sloboda s ciljem da BiH konačno postane „normalna“ zemlja (ne sumnjam da su predlagači podržani mnoštvom pravnih stručnjaka koji tvrde da će „koristeći struku“ poraziti nacionaliste).

Ovakav pristup se suočava sa slijedećim problemima:

Zaštita osnovnih prava i sloboda ne vodi nužno ka ukidanju mehanizama grupne zaštite. Čak šta više, ti mehanizmi se „implementiraju“ upravo na osnovu osnovnih prava i sloboda pojedinaca kao članova različitih grupa (upravo smo posvjedočili uvođenju jednog takvog mehanizma za zaštitu Ostalih). Zagovornici grupnih prava će svoje pozicije braniti istim terminima i pozivajući se na iste početne principe kao i ljudi koji su protiv grupnih prava. Rezultat takvog sukoba je neizvjestan dijelom i zato što ni teoretičari nisu došli do jedinstvenog stava po ovim pitanjima. U najmanju ruku branitelji i jednog i drugog stava će imati jake argumente u rukama.

Sljedeće, ovakav pristup odgovara većini nacionalnih Bosanaca i Hercegovaca i Bošnjaka a ne odgovara većini nacionalnih Srba i Hrvata. Ne ulazeći u motive ovakvih stavova (to je velika tema), vidljivo je da se konsenzus neće moći postići u ovako organiziranoj državi.

Budući inter-konstitutivni pozicioni ratovi te oni između Bosanaca i Hercegovaca i svake konstitutivne nacije pojedinačno neće ostaviti mjesta da se obazire na kolateral sukoba te će uskraćene ostati manjine - npr. Romi. Konsekventno, bez obzira na rezultate dogovora velikih skupina, Romi će postati ravnopravni samo onda kada budu postojali institucionalni mehanizmi koji će obezbijediti fiksne elemente zaštite i promocije te skupine. Nisam siguran da rješenje kao što je zagarantirani jedan zastupnik iz reda nacionalnih manjina obezbjeđuje takvu zaštitu.

Zaključak

Sejdić i Finci su dobili presudu u svoju korist i ta presuda je „implementirana“ u Skupštini Kantona Sarajevo. Buduća četvrta konstitutivna nacija Bosanci i Hercegovci koristi te poene u svrhu priznavanja svog statusa, što je sasvim legitimno jer se presuda odnosi i na tu, najveću, grupaciju Ostalih.

No, ovdje je potrebno skrenuti pažnju na dvije bitne stvari:

U borbi za prava jedne grupacije mora se misliti i na prava drugih (posebno manjih i nejakih). Ovo je tako zbog samih principa borbe kao i zbog političke podrške koja će prije ili kasnije biti uskraćena od strane tih istih drugih grupacija ako ostanu obespravljene.

Ako se traži kompliciranje strukture i rada skupštine jednog kantona iz razloga zaštite prava jedne grupe onda se slični aranžmani moraju prihvatiti i na drugim nivoima radi zaštite prava neke druge grupe. Pitam se da li su pokretači i glasači ove izmjene Ustava Kantona Sarajevo isti oni ljudi koji konstatno insistiraju da bi se ukidanjem teritorijalnih ili institucionalnih rješenja grupne zaštite dostigla normalnost ove države te da bi ona tek tada mogla profunkcionirati. Ova kombinacija stavova je moralno nekonzistetna pozicija.

Stavovi iznešeni u rubrici Ja mislim nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba