Fahrudin Kujundžić: Povratak sina odbjegloga

Foto: Damir Hajdarbašić, Radiosarajevo.ba 

Piše: Fahrudin Kujundžić

Pješak sam i imam dvije kazne zbog prelaska ulice na crvenom. Dakle, nije incident, ozbiljan sam prestupnik. Povratnik u zločin. I dalje sam na slobodi, i dalje sijem strah po sarajevskim ulicama.

Autor teksta rođen je u Zvorniku 1986. Magistrirao je komparativnu književnost i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 2011. Tekstovi je objavljivao u časopisima za književnost: Novi izraz, Odjek, Bosanska vila, Sarajevske sveske. Sarađivao je s beogradskim Betonom, objavljivao na portalu Radiosarajevo.ba.

Prvi put su me uhvatili kako činim nedjelo pored BBI-centra, u po bijela dana. Moja djevojka je bila saučesnica u zločinu. Znači, udruženi zločinački poduhvat. Opirao sam se izvršenju pravde. Pokušavao sam čuvarima zakona objasniti kako je na tom pješačkom prijelazu svejedno je li ti crveno ili zeleno, u oba slučaja auta tu prolaze, samo ako je zeleno dolaze ti iz jedne, a ako je crveno iz druge uličice, a ja sam prešao dok je bilo crveno a nije bilo auta koja su dolazila, tako da mislim da sam izabrao poprilično siguran način, čak možda sigurniji nego da sam čekao zeleno. Kulturno mi je objašnjeno da nije moje da serem nego da se, kao učesnik u saobraćaju, pridržavam jasnih i jednostavnih pravila, što ovaj put nisam uradio, pa ću zato snositi posljedice koje je zakon predvidio za takve usijane glave.

Drugi put sam uhvaćen kako činim isto zlodjelo na Marin-dvoru, opet u po bijela dana.

Kajem se, ali para nemam

Ovaj put saučesnik u tom zločinačkom poduhvatu bio je jedan moj prijatelj iz Travnika. Nigdje nijednog auta nije bilo, prazna ulica, i mi instinktivno prelazimo preko pješačkog ni ne gledajući semafor – instinkt zločinaca – ali čuvari zakona vrebaju skriveni iza ugla i na vrijeme primjećuju naše mahinacije, iskaču iz dobro pripremljene zasjede i opkoljavaju nas na mjestu zločina. Ovaj put se ne opirem, jasno je, opet me je stigla ruka zakona i opalit će mi klempu. Moj prijatelj se nešta s njima nateže, ali bezuspješno. Pokazuje ljude koji upravo, dok se nad nama vrši pravda, također prelaze na crvenom, ali džaba, to nam nije nikakva olakšavajuća okolnost. Da nas privoli da potpišemo kaznu na licu mjesta, da prihvatimo odgovornost za to gnusno djelo, čuvar zakona nam govori da tako neće biti kamata, pa možemo to platiti kad god stignemo, nema hiće.

Poslije toga, živio sam godinu-dvije relativno mirno, pokušavajući potisnuti svoje zločine.

Međutim, taj moj prijatelj je nedavno, da bi dobio vozačku, morao platiti tu kaznu. Kazna je 50 KM, ali je uz kamate narasla na 100. To znači da se i ta moja u međuvremenu tako lijepo udvostručila, a ona prva je, očigledno, još veća od te.

Ja ovim putem želim obavijestiti svoj voljeni grad, svoj najdraži kanton, svoj mili entitet, svoju jedinu državu, visokog predstavnika i međunarodnu zajednicu, onaj fazon za provedbu mira, uvaženu gospodu ambasadore, ko god da je nadležan za ovaj moj nesretni slučaj, da se iz dna duše kajem, ali da trenutno nemam para da platim kazne. A platit ću, časna riječ. Vratit ću svoj dug društvu.

I jesam, priznajem, govorio sam u međuvremenu svašta. Govorio sam kako sam viđao čuvare zakona da nonšalantno prelaze na crvenom, dok ja, kao budala, stojim i čekam. Govorio sam kako niko ne kažnjava ulične trkače zbog kojih nisi siguran ni na trotoaru, da kaznu dobiju samo oni koji nekoga ubiju, a tad je, jebi ga, pomalo kasno. Govorio sam i kako motori po Sarajevu, kao i drugdje, imaju po dva točka, ali pored mene najčešće prolaze motoristi vozeći se samo na jednom, pa nikom ništa.

I priznajem, to je tek početak, kako sam poslije bogohulio. Bulaznio sam o našim političarima, kako su ta govna različitih boja najveći kriminalci u ovoj državi, pričao sam o privatnim vilama, o tajkunima, o zgradama po Sarajevu koje niču kao pečurke poslije kiše, o privatnicima i utaji poreza, o babinim sinovima, o državi koja samu sebe vara. Govorio sam da ova usrana država funkcionira savršeno samo kada treba kazniti male beznačajne ljude za glupe saobraćajne prekršaje, i da je pravda kod nas možda slijepa, ali je zato glupa, i da je najpametnije što možeš uraditi u ovakvoj Bosni – otići iz nje.

Volim te, Bosno moja

O, kako se kajem! Sada znam, sve su to bile samo obične racionalizacije. Sada shvatam.

Jer nisam ja patriota kao Tompson, usta mu se zapjenila od domoljublja, a ovamo ne plaća poreze. Ne, ja navijam za našu reprezentaciju, ja iskreno i potpuno volim ovu nesretnu, siromašnu državicu i uredno ću platiti sve svoje obaveze prema njoj, ali sad fakat nisam u mogućnosti. Znate, malo mi je trenutno nezgodno, studirao sam svjetsku književnost i nema me nigdje. Da sam bio te pameti i studirao neku našu, malu, nacionalnu, tad bi mi možda bilo bolje, ali bio sam mlad i zanesen, pa sam sad na tržištu rada kao krme u Teheranu. Ali neise.

Uglavnom, kažem, čim se snađem, čim malo stanem na noge, odmah trčim i plaćam. I kamate ću platiti, sve što se nakupi, neka, nema veze što mi vjera brani da imam išta s lihvarima, ja ću sve to izmiriti. Bosno moja, računaj na mene.

Fahrudin Kujundžić: Prosjačka, u Sarajevu

Fahrudin Kujundžić: Fudbal se ne igra zbog navijača