Erduana Smailbegović Džaferi: Sreća je…

U čemu je tajna tvoje sreće?
Ako ti kažem, više neće biti tajna, a sreća bi mogla da iščezne!

Ako ti ispričam kako sam uspjela da opstanem u svemu negativnom i nađem tračak pozitivnog, bojim se da mi nećeš vjerovati. Ali, ako to pokušam da zadržim za sebe, onda će to biti sebično, a ja nisam takve prirode. Učeni smo da dijelimo, i da nas to obogaćuje. To je isto kada bi pokušao da sakriješ sendvič od drage osobe i da ga krišom pojedeš. Zar nije ljepše kad podijelite glad na pola? Možda je u tome tvoja sreća?

Piše: Erduana Smailbegović Džaferi

Ja vjerujem da svako od nas ima demona s kojim se bori na svakodnevnoj bazi i nije jednostavno. Ako otvorim čokoladu, velika je vjerovatnoća da će za pola sata ostati samo od nje omotnica. Ako je otvorim i pojedem kockicu, onda sam uradila veliki iskorak. Odlučila sam da se borim s unutrašnjim glasom koji mi kaže da odgodim stvari za drugi dan i da se opustim. I tako iz dana u dan, opušteno! Čokolada je bila samo primjer nečega s čime se borimo. Moje mnoge čokolade su na polici, poredane. Borim se, gledam ih svaki dan i kažem sebi da sam jača od toga. Neke mi više ne nedostaju, jednostavno sam dugo razmišljala šta me je vuklo njima i jednog dana shvatila da to više nije to. Tako je sa svim navikama i  ljudima koji nas okružuju. Borba je, prsa u prsa, iz dana u dan. Mi smo jedni drugima kao zla navika. Vidimo stvari koje nas zavode i čine da si idemo u susret. Prosto, potreba za socijalizacijom i interakcijom je prirodna kao i odlazak u klozet. Koliko god smo svjesni da interakcija s određenim osobama može završiti u neželjenom smjeru, stavljamo sebe na eksperiment, pokušavajući da pomjerimo granice. Nekada naprosto ne ide. Ali, to je put koji moramo sami da pređemo, shvatajući da su neke poslastice gorkog okusa.

S druge strane imamo nametnute odnose, od kojih, koliko god bježali, ne možemo pobjeći. Ne možemo birati ljude u javnom prijevozu, na fakultetu, poslu, kursu ili putovanju. I sada, da ne bi priča dobila negativan krešendo, prosto neki od njih nisu zaslužili da budu dio našeg ozračja. Guše nas, nameću nam svoj egoizam, maltretiraju nas, naše porodice, prijatelje, psihu. Nekada sam znala frustrirana, često i uplakana razmišljati o ljudima kojima je zadovoljstvo da ponižavaju, vrijeđaju i izvrću istine. Dovodila sam se u situaciju da mislim da sam ja u krivu, a oni u pravu i to je ona borba koju svi mi imamo na dnevnoj bazi. Dugosatni razgovori sa sobom prije spavanja ili dugogodišnja miniranja spavanja, želja da stalno putujem i da nisam na istom mjestu ili nikada kod kuće, bili su mi signal da moram početi hvatati se u koštac s problemima.

Ako ne mogu da ispravim druge, ispravit ću sebe!

I tako je krenulo. Razmišljala sam o stvarima koje sam radila u životu. O ljudima s kojima sam bila dobra i manje dobra. O radnjama koje su bile pohvalne i manje pohvalne. O uspjesima i neuspjesima. O snovima za koje nisam bila dovoljno zahvalna, a ostvarili su se, i o čežnjama koje su ostale samo čežnje, dok ih nisam preboljela. Opraštala sam se s negativnim stvarima, svakodnevno. Opraštala sam drugima što su bili zli prema meni i puštala sam da negativnosti koje smatram da sam učinila drugima odu od mene. Prihvatila sam da bol i ljutnja samo kvare moje vedre misli i onemogućavaju da stvari u kući funkcioniraju kako treba. Prihvatila sam svoj lik u ogledalu koji nisam previše ljubila, jer me je s druge strane gledao uvijek neki zabrinuti štrumf. Naučila sam vremenom da procjenim šta su izvori crpljenja energije i kako da ih ignorišem. Lažni kompliment više ne uzvraćam lažnim komplimentom, znajući da je od početka neiskren i da iziskuje uzajamno, lažno divljenje. Danas, s lakoćom ignorišem stvari i prelazim na druge teme. Više se ne bojim lažnih tiranina i autoriteta. Našla sam snagu u porodici i klincima, tako da pozorišna predstava koju često posmatram, pustim da propadne u punom sjaju, ostavljajući druge da aplaudiraju u prašini ofucanih draperija koje padaju pred kraj farse, jer sam je se nagledala i prerasla.

Ako ti kažem da nije sreća putovanje preko okeana, brdo love, manikir, pedikir, zlatna egipatska maska, ganache na torti, pogled na morski zaljev, cipele od 400 dolara, japanske obrve, personalni trener i frustracija koja se krije iza te sretne slike utrpane u skupe štikle ili tijesno mondensko odijelo koje od osobe ne čini ništa više do prepariranog magarca, bojim se da mi nećeš vjerovati. Ali opet, ko zna, možda će ovo biti samo početak liste onoga što ćeš poželjeti da dopuniš svojim vlastitim iskustvom. Izazivam te!