Emina Žuna: Kome pišu kolumnistice u BiH?

Piše: Emina Žuna

Nekad sam voljela da čitam kolumne. Ne kažem da više ne volim, ali ih ne čitam ni približno kao prije. Kada to i uradim, ne oduševljavam se uspješno sročenim komentarima omiljenih kolumnista, ne kritikujem dijelove s kojima se ne slažem i ne diskutujem o njima sa prijateljima. Nekad su mišljenja kolumnista utjecala na moj misaoni razvoj – neki su mi bili intelektualni idoli, a neke sam smatrala za mediokritete. Vremenom su prvi i drugi mijenjali pozicije, a danas sam prema svima uglavnom indiferentna. Šta se desilo? Rekla bih da sam odrasla, proširila obrazovanje i postala zahtjevnija, živjela neko vrijeme izvan bosanskog kolumnističkog vilajeta, a kolumnisti su za sve to vrijeme moje transformacije ostali jedni te isti. Kada ovo kažem, ne mislim da sam i na koji način originalna konzumentica bh. štampe, nego da moje iskustvo dijele i drugi.

Nezaslužena važnost kolumne

Bilo kako bilo, ostaje činjenica da kolumna ima veliku utjecaj na formiranje javnog mnijenja, a kolumnisti – opinion makers u određenim krugovima figuriraju kao celebrities. Prije svega, kratko ću pokušati odgovoriti na pitanje zašto je to tako. Bila sam prije nekoliko godina na radionici koju je držao Aleksandar Hemon o razlikama i sličnostima književnog i novinarskog teksta i sjećam se da je kolumnu stavio na mjesto između njih. Kolumna predstavlja uvijek subjektivan stav o aktuelnom pitanju, događaju ili ličnosti i idealno bi bilo kad se ne bi smatrala za išta više od toga. No, to obično nije slučaj i kolumnistima se pridaje veća važnost nego što objektivno zaslužuju. Tome pogoduje i forma kolumne koja je kratka, prijemčljiva za čitanje, interesantnija od bezličnog novinarskog teksta i ponekad bazirana na stručnim izvorima i dobro argumentovana. To je čini intelektualno stimulativnom, a ujedno je puno lakša za konzumaciju od stručnog ili filozofskog teksta. Dakle, nije čudno zbog čega je kolumna popularna, a kolumnisti utjecajni.

Ono što bi moglo biti čudno, bila je „svima znana istina“ koje me neki dan, nakon što sam otvorila jedan domaći portal i ugledala galeriju kolumnista, zaskočila poput otkrovenja. Većina kolumnista koje sam ikad čitala, bili su muškarci. Kolumnisti koji danaskolumniciraju domaćim i regionalnim portalima su, većinom, muškarci. Otvarala sam nasumično jedne online novine za drugim i klikala na elektronske verzije štampanih da bi me svaki put na njima dočekale same muške kolumnističke face. Bilo ih je toliko više od žena da je graničilo s neukusom. Neki kao Jergović, Lovrenović, Vešović, Šehić, Bazdulj, Kazaz, Dežulović, Nikolaidis, Imamović itd... su se u bh. kolumnu urezali poput stalne tetovaže (samo su vremenom iz štampane forme prešli u virtualnu, ili egzistiraju i dalje u obje) i nema te laserske operacije koja bi ih iz nje obrisala. Pri čemu je od sporedne važnosti njihova pojedinačna kolumnistička kvaliteta, niti me to zanima u ovom tekstu. Ono što je bitno jeste da kolumnu pišu muškarci i da su oni opinion makers, Kolumnisti sa velikim K.

Gdje su kolumnistice?

Postavlja se pitanje gdje su bh. kolumnistice? S izuzetkom Svetlane Cenić, Sanje Vlaisavljević), stanovite urednice časopisa i još nekog sporadičnog slučaja, medijski prostor u kojem dominiraju kolumnistice su ženski časopisi. Ne spadam u žene koje kupuju časopise sa prefiksom „ženski“ i godinama sam se sa sadržajem spomenutih upoznavala u zubarskim čekaonicama. Tamo se pobrinu da ih nabave u što većem broju, valjda da podilazeći ukusu 'svih tipova pacijentica', ali sam ovih dana, samo zbog kolumnistica, kupila par primjeraka. Bolje da nisam.

Maratonskim čitanjem sam zaključila sljedeće:

Kolumnistica magazina Azra, Indira Kučuk-Sorguč piše kolumnu koja bi se najbolje mogla opisati kao ženska mahalska perspektiva analiziranja muško-ženskih odnosa. Autorica piše o svojim stvarnim ili fiktivnim prijateljima i njihovim ljubavnim problemima uz upotrebu mahalske, 'bosanske' leksike pri čemu se većinom zalaže za 'žensku stvar', ali ne na emancipatorski, feministički način, nego mahalsko-nanski. Čini mi se da je u ovim kolumnama reproducirama većina muško-ženskih stereotipa, kao i patrijarhalni svjetonazor.

Melina Kamerić, kolumnistica u istom časopisu, takođe piše o 'ženskim temama' s tim što je kod nje težište pomjereno iz mahale ka centru, pa je njena kolumna urbanija i više 'cool'. Stil joj je također bolje osmišljen i svaka kolumna započinje citatom, ima muzičku podlogu i koliko sam mogla shvatiti, balansira između dnevničkih i fikcijskih zapisa. Pored ženskih tema autorica nas upoznaje sa društvenim dešavanjima, te detaljima iz svog života kao npr. odlaskom na ljetovanje. U svemu tome, ciljana publika saznaje i o autoričinim životnim svjetonazorima koji su nerijetko bliski Cosmo filozofiji.

To stilski i tematski vodi kolumni Vedrane Seksan u Graciji čiji naziv Seksan i grad jasno aludira na Carrie Bradshaw i njen naratološki presede. Ipak, iz ograničenog uzorka koji sam pročitala, nisam skontala ulogu grada u kolumni, no autorica Seksan čitateljstvo upoznaje sa svojim ženskim dilemama i preživljavanima, svakodnevnim problemima i razmišljanima, u čemu se približava spomenutoj kolumnistici. Kolumne su joj opsežnije od prethodnih, s više detalja i često pripovjedno zaokružene u smislu da nam autorica prepričava svoj dan ili određeni događaj uz neizostavnu pouku, iliti 'edukativnu' poantu na kraju.

Ženski časopis, ženska kolumna

Zajedničko svim ovim kolumnama jeste da pišu o ženama i ženskom iskustvu, muško-ženskim odnosima i za razliku od 'muških' koji se barem u načelu obraćaju svima, ove kolumne za ciljanu publiku prvenstveno imaju žene. Pri čemu nije problematično postojanje tih kolumni kao ni činjenica da je moguće da one imaju veoma brojnu publiku, nego to što su kolumne koje pišu žene u BiH, prvenstveno 'ženske kolumne' u smislu da se isključivo bave ženskim temama. Nemoguće je da u BiH ne postoji više autorica koje bi bile u stanju da pišu kolumnu bez spolnog prefiksa. Toliko je kvalitetnih novinarki, blogerica, forumašica, čak i objavljivanih autorica koje je prekrila anonimnost jer nikad nisu dobile 'oficijenlni' medijski prostor u kojem bi izrazile svoje mišljenje.

Kad govorimo o ustupljenom medijskom prostoru, dolazimo do kolumne koja mi je naročito zanimljiva na ovom fonu - kolumne Dženane Alađuz pod nazivom Praktična žena koja izlazi u online magazinu Žurnal.info. Dakle, radi se o tipičnoj 'ženskoj kolumni' koja ne izlazi u ženskom časopisu već u 'posve' muškom časopisu, u smislu da su autori koji pišu za njega gotovo svi muškarci. Uvid u ograničeni kolumnistički uzorak pokazuje da autorica piše o svojoj ženskoj egzistenciji s naglaskom na njen tjelesni dio u formi dnevničkih zapisa. Tako se tu mogu saznati detalji o autoričinoj seksualnoj (ne)aktivnosti, detalji o trudnoći, usponima i padovima libida i količini celulita na dupetu. Drugim riječima, sve o veličini autoričinog stidnog izrastka začinjeno sa ponekim društvenim komentarom prezentiranom u mahalskom maniru opričavanja na kafi sa jaranicama. Ono što mi je zanimljivo u vezi ove kolumne jest njeno postojanje na jednom 'muškom portalu'.

Otkud autorica koja piše takav jedan ekstremno tjelesni ženski blog da bude pripuštena u muške odaje? Da li je takvo pismo od strane uredništva zamijenjeno za emancipatorsko i feminističko pa mu je dato mjesto za izražaj da bi se ispoštovala politička korektnost i 'gender senzibilizirala' novina? Da li autorica Alađuz piše više ženama, ili udovoljava muškoj viziji ženske čitateljice? Da li u bosanskohercegovačkim medijima ima mjesta samo za kolumnistice koje će pisati isključivo ženske kolumne i to na način na koji muški nalogodavci misle da bi te kolumne trebale izgledati?

Ovo vodi do sljedećeg, krucijalnog pitanja: Kome pišu bosanskohercegovačke kolumnistice?

Spomenute svakako ne pišu ni meni, a ni mnogim drugim ženama. Dakle, smatram da bi žene morale da imaju važniju ulogu u beha kolmnizmu i da se njihov kolumnistički angažman ne bi smio isključivo odnositi na ženske novine. Želim da u tradicionalno muškim časopisima čitam kolumne napisane od strane žena i da mi se kad ih otvorim iz kolumnističkih galerija nasmiješi (ili namrgodi) i neka žena. Ne samo zato da bi se zadovoljila forma u spolnoj ravnopravnosti nego zato što želim da čitam mišljenja žena o aktuelnim društvenim pitanjima, a ne samo o stvarima koje se tiču ženskog iskustva. Trenutna kolumnistička scena koju čine stalni Kolumnisti s velikim K i kolumnistice sa obaveznim Ž ne zadovoljava iole zahtjevnije čitateljke.