Elma Tataragić: Hejteri ove zemlje - ujedinite se

Naša čitateljica - docentica na Akademiji scenskih umjetnosti, scenaristica i selektorica Takmičarskog programa SFF-a, postavila je ovaj tekst u vidu bloga na svom Facebook profilu, a mi ga prenosimo uz njeno dopuštenje.

Piše: Elma Tataragić

Koliko primitivizma može stati u jednu malu državu? Rekli bi da u ovo malo površine na koliko se prostire ova naša beiha, ne može stati baš mnogo, ali varamo se. Dokaza je previše, toliko da se još uvijek tumače, posmatraju i koriste u Hagu i drugim domaćim i svjetskim sudnicama. Toliko da će se o nama još vijekovima pisati knjige, a naš slučaj proučavati sa podignutim obrvama u svim civiliziranim društvima. Da ne putujem, ne znam kako bih izdržava ovu energiju koja vlada u sarajevskom i općenito BiH vazduhu. Mislila sam da je to smrdljivi zadah tranzicije pomiješan sa bolnim posljedicama rata i bijedom kilave obnove. Sada sam svjesna da je u pitanju čista mržnja, a iz te omniprisutne mržnje rađa se ova učmala energija u kojoj se osjećamo paralizirani.

Zašto odlazak i u najmanje selo na bijelome svijetu popravlja moje raspoloženje? Pa zato što živim u gradu i zemlji gdje mrzimo pse, mačke, ptice, svinje, crnce, policajce, cvijeće, penzionere, pokrivene žene, Kineze, strance, uspješne, siromašne, otkrivene žene, Srbe, Hrvate, Bošnjake, ostale, političare, štrajkače, pametne, glupe, crvene stolice, Rome, rijeku, planinu, travu, sushi, dijasporu... I taman kada pomislim da postoji neka oaza mira koju bih prirodno htjela naći na, recimo, sarajevskom Univerzitetu na kojem i radim, pročitam da i tamo, gle čuda, mrze. Mrze, eto sada i homoseksualce!

Ne želim ulaziti u sam incident – tu nikada nije jedna strana kriva, a to nije ni važno. Ono što je važno je da u zvaničnom formularu sa Transfuziologije stoji rečenica “osobe koje imaju povremene ili stalne seksualne kontakte sa homoseksualcima" ne bi trebale dobrovoljno davati krv. Dobro, u većini zemalja svijeta je tako. Slučaj zatvoren!

Ono što je važnije od toga je bahato ponašanje neke bibliotekarke ili nekog bolničara, jer je to postala matrica ponašanja u našem društvu u kojem maloljetnici mogu za džeparac kupiti pištolj, heroin, cigarete, alkohol, porno film, i sa tim ponosno paradirati po školama i ulicama. Zašto tu nismo kao sve ostale zemlje ovoga svijeta?

Ja bih više voljela da u formularu piše da krv ne smiju davati ljudi koji kontaminiraju naš duhovni prostor, ljudi koji se toliko trude da vatra mržnje gori u nama tako jako da pali i ono malo nade koja je ostala, a kod onih kod kojih je nema, širi je kao kugu u cilju da mržnju pod hitno probude i razbuktaju. Zašto je biti drugačiji toliko neprihvatljivo u društvu koje je toliko heterogeno. Kada smo postali toliko nesvjesni sebe i do kada možemo trpiti.

Poznajem nekoliko biseksualnih i homoseksualnih osoba koje žive u mom gradu. Pokušavaju se uklopiti u sredini, a ja znam da je to nemoguće, jer poznajem dosta heteroseksualnih osoba koje ne mrze nikoga pa se kao ni ja ne mogu uklopiti tu. I zato radim, stvaram, putujem i sanjam neki bolji život u kojem nećemo biti tako primitivni da nam je vrhunac dana baciti plastičnu vreću, sa ili bez smeća, u obližnju rijeku ili na ulicu, a osobu koja nas upozori na to nazvati pogrdnim i krajnje ružnim imenom.

Kada ćemo shvatiti da je voljeti mnogo lakše nego mrziti i da prihvatiti nije nužno i izgubiti sebe i svoj vlastiti identitet? Ako ga više uopće imamo!

Znam da će biti onih koji će me pitati zašto se ne odselim odavde negdje gdje mi vazduh nije toliko negativan. Moj odgovor je: ne želim! Ovo je moj grad i moja zemlja i stoga molim sve hejtere ove zemlje da se ujedine i kolektivno odsele iz nje! Garantujem da bi ova zemlja procvjetala samo tokom jednog proljeća.