Elma Aliefendić: Čilićev entitet i zemlja Ostalih

Ne tako davno medijski aktuelan bio je slučaj Marin Čilić. Priča o njegovoj nacionalnosti je dosegla tolike razmjere da je bilo jako teško pronaći domaći forum na kojem nije postojala rasprava naziva: ”Marin je naš, Marin nije vaš. ” Tema me toliko zaintigrirala da sam Marinovo porijeklo morala provjeriti na Wikipediji. Tamo stoji da je Marin sin Zdenka i Koviljke Čilić. Saznanje me pomalo rastužilo, znate, nakon što sam pročitala toliko komentara koji u sebi sadrže prisvojne zamjenice, pomislih da bi Marin mogao biti i moj neko. Tako da mi  CV- polje pod skills ostaje bez  ” u rodu sa Marinom Čilićem ”.

Piše: Elma Aliefendić za Radiosarajevo.ba

Takvo medijsko forsiranje Marinove nacionalnosti u prvi plan ne stavlja Marina kao uzorni materijal mladima i koristi ga u svrhu pojačavanja nacionalne netrpeljivosti, tek rezervno sadrži medijsku poruku da je uvijek pa i kada se rodiš u BiH, moguće ostvariti snove. Marinov uspjeh pri tome gubi možda i svoju najvrijedniju poruku, ne ulijevajući dovoljno optimizma i ne ostavljajući previše prostora mladima da razmišljaju i rade na osvajanju svojih turnira, diploma i drugih priznanja o kojima sanjaju. Iako je donekle razumljiva činjenica da je u arhaičnim kulturnim prilikama Balkanskog poluostrva uspjeh ili neuspjeh pojedinaca nepresušni izvor širenja međunacionalne mržnje (s obzirom na to da su komentari na temi o tartufima u Velikoj Kladuši pretežno u nacionalističkom kontekstu ), te i da se napretkom može smatrati i pristanak na zajedničko skrbništvo o porijeklu Zlatana Ibrahimovića (Zlatanov otac je iz BiH, a majka iz susjedne Hrvatske), rijetki se bave činjenicom da osvajanje US Open-a samo Marinu ulazi u biografiju, kao i da Zlatan brani boje švedske reprezentacije.

Osim što je Marin, iako rođen i odrastao u BiH, na US Openu branio boje Hrvatske, on se i sam izjasnio kao Hrvat, a hercegovački mediji prenijeli su vijest o šampionu kao o Hrvatu iz Hercegovine.Takvi naslovi su i ispunili svoj zadatak izazvavši lavinu nacionalističkih komentara. Hrvati su konstitutivan narod u BiH i izjašnjavanjem kao takvima građani ne krše zakon, on je kreiran sa intencijom stvaranja nesklada unutar društva. Prepirke na društvenim mrežama koje su česta konsekvenca kod pominjanja ustavom dozvoljene nacionalne pripadnosti, osim što su gubljenje vremena, nemaju nikakav učinak na sistem. I u ovom slučaju takođe, u drugi plan su  stavljeni  (ne)napori  bh.  vlasti  da spriječe odliv talentovanih mladih ljudi.

Entiteti kao pandan anarhiji

Hrvati u BiH se ne osjećaju ravnopravno sa druga dva konstitutivna naroda u BiH, koji za razliku od njih, imaju svoje entitete, te se upravo ova činjenica često iznosi kao jedan od glavnih razloga zašto većina njih Bosnu i Hercegovinu ne priznaju kao svoju zemlju, a riješenje mnogi vide u stvaranju trećeg entiteta. Zanimljivo razmišljanje, kao odgovor na treći entitet, nedavno sam pročitala na Facebook statusu bivšeg predsjednika Federacije i HDZ-ovog poslanika u Parlamentarnoj skupštini, Nike Lozančića. On smatra da osnivanjem trećeg eniteta ostaju druga dva u kojem se Hrvati neće ništa pitati. Entitetom ustvari i sami žele da nad nekim dominiraju iako se sada žale da se nad njima dominira. Osim toga, iznad hrvatskog entiteta ostaje značajan broj Hrvata kojima se ništa neće promijeniti. Osim što takvo zalaganje nije principijelno jer se traži da se poveća broj ustrojbenih jedinica u kojima će jedni dominirati nad drugima, ono nije korektno ni sa aspekta unutarhrvatskih odnosa. Nema solidarnosti i nema želje da se osigura puna ravnopravnost svih. On takođe ističe da nepravda koja se zove dvoentitetska podjela i dvoentitetska dominacija ne može da se popravi troentitetskom dominancijom.

No, dvoentiteska podjela i jeste nepravda ali ne samo prema Hrvatima u BiH. Entiteti su nepravda  prema svim građanima BiH, i prema onima u Federaciji kao i prema onima u Republici Srpskoj. Najvažnija ovlast tako konstruisane vlade, koju karakteriše indolencija i indiferentnost, jeste da troši novac građana koji, kako god sebe odlučili nazivati, poreze plaćaju državi BiH, no izgleda da im je važnije mahati zastavom nego sebi priuštiti život dostojan čovjeka. Zašto smo uopće kodirani tako da svoju ravnopravnost isključivo vidimo u dominaciji nad drugima? Zar ravnopravnost ne bi trebala značiti da smo svi ravnopravni u svojoj domovini i da nitko ni nad kim ne dominira ?

Sistem koji trenutno postoji pod izgovorom da omogući ravnopravan odnos države prema svim građanima je preskup i prekomplikovan, te za konsekvencu ima labirint u kojem smo, u mnogo čemu, prepušteni sami sebi, te izolaciju od napretka. Fragment od države koja na četvrt miliona stanovnika ima četrnaest parlamenata koji svaki za sebe donosi svoje zakone i isto toliko vlada koje ih provode, ne može podržati sve svoje sportiste. Za očekivati je da će u budućnosti potreba za sistemom koji će omogućiti da se na jednostavniji i jeftiniji način ravnopravno gleda na sve građane BiH biti sve izraženija. Malo je vjerovatno da će bilo koja novoizabrana vlada ( i kada bi imala za cilj) uopće imati mogućnost da napravi značajan napredak jer dođe da nema tolike ovlasti, obzirom da je vrijeme utrošeno na usaglašavanje mišljenja svih predstavnika vlasti obrnuto proporcionalno trajanju jednog mandata. Jednostavniji sistem bi ujedno bio i jeftiniji, te građanima kao sto je Čilić omogućio uslove za rad, do tada na njegove odluke i odluke njemu sličnih da odu tamo gdje uslovi postoje ne treba gledati paradoksalno.

Svaka razumna osoba koja želi napredovati u životu i osuđena na ovakvu BiH kakva je sada, razumjeti će da joj ne treba entitet da bi se mogla identifikovati. Građani redovno plaćaju troškove postojanja entiteta, dok oni koriste jedino onima koji ih vode. 

Gdje prestaje logika… Većina kao ” manjina ”

Ono što je zabrinjavajuće, u donekle anarhičnom sistemu, jeste status manjine onih koji sebe nazivaju Bosancima i Hercegovcima, odnosno status ”Ostalih ” kako ih zakon Bosne i Hercegovine naziva. Dakle, u BiH doista postoje Bosanci i Hercegovci i odnos države prema njima je paradoksalan. Njihov izbor na ovu pripadnost očigledan je protest kojim iskazuju antagonizam prema takvom statusu, te indiferentnosti pripadnika tri konstitutivna naroda prema istom. U praksi su to često oni koji nemaju prepotrebu za nacionalnim identitetom koliko za ličnim usavršavanjem, napretkom i konzistencijom. No, evidentno je da postoje i slučajevi kada je lakše misliti o sebi isključivo kao o pripadniku jedne nacije, nego se osvrnuti na sopstvene neuspjehe i s njima se identificirati. Osim toga, ne postojanje Bosanaca i Hercegovaca kao konstitutivnog naroda ovjerava aspiraciju za priklanjanjem jednom od tri kostitutivna naroda.

I da, o latentnim metodama koje za cilj imaju da utiču na izborne odluke građana Bosne i Hercegovine, a s kojim bi Fincher sigurno imao dobar materijal za suptilnu psiho-dramu, nekom drugom prilikom.

Twitter: Elma Aliefendic @NjuPrimitvs