Elis Bektaš: Prinčevske đakonije i seljačke pomije

Piše: Elis Bektaš

Odavno se u medijskom prostoru, ne samo bosanskohercegovačkom, već i u onom što ga možemo kao jugoslovenski označiti, nije pojavio tekst koji je više uzdrmao javnost od malignog kalambura Nikole Pejakovića objavljenog u Glasu Srpske, u kom se ovaj glumac i glazbenik obrušio na koncept brakova što ih nazivamo miješanim. Na stranu sad reakcije što ih u čovjeku porađa prvo čitanje tog teksta, do vrha ispunjenog materijalom za barem sedmodnevni tužiteljski posao. Na stranu i samog Nikolu Pejakovića i motive s kojima se upustio u pisanje nečeg tako mračnog i zlokobnog. Udarni talas mučnine i početnog gađenja već je oslabio, sada je vrijeme da se tome podsmijevamo, ne dopuštajući da nas u tom poslu pomete osjećanje samilosti kakvo čovjek obično gaji za one čije je stanje svijesti reducirano. U ovom slučaju samilost nije poželjna, jer otvara manevarski prostor za buduća ludila.

Ludilo – to jeste teška riječ, ali kako drugačije nazvati stanje u kom se neko u ime srpstva, ili ma kog drugog nacionalnog zloduha, obrušava na mješovite brakove, optužujući pri tom nesrećne komuniste za maltene patentiranje i monopolizaciju tog fenomena. Pejakovićev tekst, kao kakva prizma, razlučuje sve nijanse tragikomičnog ludila koje je servirano ovdašnjim etnoljupcima i koje takvi u slast gutaju, ne ustručavajući se da traže repete. U ime nacionalnog zloduha, u ovom slučaju u ime srpstva, objaviti rat brakovima koji se protežu izvan jednog etnikuma i proglasiti ih za civilizacijski nepodesne, ne znači samo biti palanački uplašen pred drugošću, biti užasnut pred otvorenošću i dinamičnošću svijeta. Ne, to znači i biti priglupi bjegunac sa nastave, koji svoja znanja o svijetu stiče usput, iz izvora koji ne zahtijevaju nikakav umni napor, ali koji su, avaj, ispunjeni pojednostavljenjima i lažima.

Da je Nikola Pejaković uredno pohađao nastavu u osmoljetci, siguran sam da njegovoj pozornosti ne bi promakle maritalne činjenice vezane za srpsku dinastičku lozu Nemanjića, potom Obrenovića, a naposlijetku i Karađorđevića, čiji kraljevi, kao svjetionici srpstva, za svoje sinove ne odabiraše srpske djevojke, već ih, poput kakvih aparatčika Kominterne, natjeravaše u sužanjstvo mješovitih brakova sa princezama okolnih, pa i nešto udaljenijih kraljevstava. Da sam ovaj tekst pisao u predinternetsko vrijeme, dodao bih mu još jedan pasus, navodeći u njemu podatke o bračnim sponama Nemanjića sa vizantijskim, ugarskim, franačkim, epirskim, pa čak i bosanskim i hrvatskim dinastijama, vezama koje su bile dvosmjerne, što će reći, nisu samo srpski prinčevi sebi pod baldahin dovodili smjerne princeze drugih dinastija, već su i srpske princeze i kneginje rado odlazile u postelju stranim prinčevima. Ovako, guglajte sami, dragi čitaoci, informacija se dublje i trajnije zasijeca u znanje kada čovjek do nje sam dođe.

Ostaci ljevičara u meni zlurado vele zaljubljenicima u nacion – eto, slijepci nijedni, kakva vam je sudbina namijenjena. Vladarima poslastice i svakojake đakonije, a vama prosta seljačka hrana. Preostali dio mene, onaj iskustvenorezignirani, ne veli ništa, samo se grči od smijeha, te posljednje linije odbrane pameti pred glupošću i tamom.

[Stavovi iznešeni u rubrici 'Ja mislim' nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba]