Dželaludin Hodžić: Vanredni izbori - realno rješenje

Piše: Dželaludin Hodžić

Odlukom o pokretanju procedura za smjenu SDA-ovih kadrova iz izvršnih organa na svim nivoima ili, najkraće, izbacivanje SDA iz vladajuće većine ogolila je pozicije i uloge aktera političke scene u Bosni i Hercegovini. Posebno je u tom smislu razgolićena sva pohlepa SDP-a i njegovog lidera za vlašću, bez obzira na uslove i cijenu.

Ponešeni relativnom izbornom pobjedom

Naravno, od samog početka bilo je jasno da će koalicija SDP-SDA imati problema, kao, uostalom, i svaka druga koalicija i višestranačka vlast bilo gdje u svijetu. Razlike se ogledaju u mehanizmima sistema i demokratskoj zrelosti država i političkih stranaka u kojima su višestranačke vlade sastavni dio političkog života. U našoj zemlji, razumljivo, delikatnost političkog procesa i neophodnost odgovornog i dalekosežnog planiranja i odlučivanja posebno je naglašena.

Ponešen izbornom pobjedom (relativnom, a ne apsolutnom kako su mnogi komentatori ocjenjivali SDP-ov izborni rezultat) i nezajažljivom gladi za vlašću SDP je najprije doveo u pitanje legitimnu izbornu volju jednog od konstitutivnih naroda u BiH, a nakon toga (pored fotelje ministra vanjskih poslova i zbog toga) doveo u pitanje i pregovore na državnom nivou. Rezultat je poznat: proces formiranja vlasti na svim nivoima trajao je više od godine dana. To vrijeme provedeno je uglavnom u antagonizmima i medijskim prepucavanjima s HDZ-ovima čime se, ustvari, narušavalo međuetničko povjerenje i već na početku puta diskreditirala ozbiljnost i kapacitiranost SDP-a da učini obećano: realizira državu za čovjeka.

Tako je taj višeznačan i višestruko problematičan ali milozvučan slogan, svoj krah doživio vrlo brzo zahvaljujući njegovim kreatorim, a narod dobio priliku da, kao i uvijek, u vicu razobliči SDP-ov izborni slogan. Sve varijante tog vica svode se praktično na jedno pitanje: država za kojeg čovjeka? SDP je od formiranja kantonalnih, federelane i, kasnije, državne vlade pokazao da bez obzira na ugao posmatranja i analize naprosto nema predispozicije da ovu zemlju i njene građane povede iz krize. Najprije se na kantonalnom i federalnom nivou krenulo u bezočnu „sječu glava“ i smjenu svih kadrova s pozicija koje u pripale SDP-u. No, to se još nekako da i obrazložiti i „braniti“. Svaka vlada treba raspolagati mogućnošću da do kraja raspolaže resorima za koje treba odgovarati.

Međutim, kadrovska rješenja koja su osvanula na „upražnjenim“ pozicijama pokazala su, uglavnom, svu bljedunjavost SDP-ovih „reformatorskih“ ljudskih potencijala. Ti (stručno) limitirani ljudski potencijali i doveli su do razbijanja iluzije (kod onih koji su je imali) kako onaj čovjek iz SDP-ovog slogana za kojeg će se graditi država jeste obični čovjek. Ne, ta država iz slogana uvijek je tražila samo jednog čovjeka: partijskog, odnosno, podobnog, u skladu s ukupnom postratnom poviješću Lagumdžijinog SDP-a. Previše bi vremena zahtijevalo nabrajanje svih primjera iz ovih godinu i nešto više dana koji bi potkrijepili navedeno. Dovoljno je ukratko navesti dva ključna rezultata: opći svađalački ambijent i nedosljednost kao osnovne konstante svih SDP-ovih pokušaja vladanja.

Svađe i nedosljednosti

Kao dominantni diskurs svog političkog programa i njegove praktične realizacije SDP je nametnuo svađu i isključivanje. Najprije su rekli kako je njihov prvi izbor za formiranje vlasti SDA, da bi se ubrzo predomislili i sjetili se SBB-a ili „daška svježine“ kako u ovoj stranci sebi vole da tepaju od kako su pozvani u vlast. Dalje, jedan od osnovnih rezloga zašto se u formiranju vlasti izgubilo godinu dana jeste (osim fotelje ministra vanjskih poslova) nastojanje da se gdje god je to moguće izbjegnu dva HDZ-a. Sada će ih sami vratiti, ako ništa, a ono barem u Federalnu vladu. U suprotnom će se morati sami maknuti. To, uostalom, ne govori više samo o svađalačkom konceptu već i o dezorijentiranosti, smušenosti i nesposobnosti. Još malo o svađalačkom konceptu: zar nije SDP-ova perjanica, prvi ministar obrazovanja i nauke Vlade Kantona Sarajevo, ono malo mandata potrošio u svađi sa svima (Reisom, Rijasetom, vjeronaukom, roditeljima, medijima)? Da preformuliramo pitanje: kada bi se u jednoj riječi trebao opisati mandat gospodina Suljagića na čelu kantonalnog ministarstva, da li bi postojala preciznija riječ od riječi svađa. Taj primjer, međutim, može poslužiti i za drugi ključni rezultat SDP-ovske vladavine: nedosljednost.

Prvi, osnovni i najglasniji prigovor Lagumdžije opozicionara tada vladajućim strankama bila je nekompetencija kadrovskih rješenja koja su predlagana, a o kojima se parlamentarac – opozicionar Lagumdžija morao izjašnjavati. Tako je poznat njegov prigovor imenovanju Bože Ljubića za ministra prometa i komunikacija Vijeća ministara. Koga je imenovao Zlatko Lagumdžija na tu istu poziciju nakon osvajanja vlasti? Diplomiranog žurnalistu. Kao da je odlučivanje o putu u Dobroševićima referenca za odlučivanje i vođenje projekata kakav je koridor Vc. Zar odmah po izboru nasljednika ranije spomenutog Suljagića na površinu nije izronilo neokiloko skandaloznih podataka iz biografije novog ministra. Ozbiljna politička stranka ne krije se iza alibi politika. Najmanje, međutim, što bi trebala znati (i time pokazati da nas sve ne smatra ovcama) jeste da se ne može služiti argumentom: oni prije nas bili su gori.

Svađa, arogancija i nedosljednost, dezorijentiranost i izostanak bilo kakve državničke strategije osnovne su karakteristike SDP-ovog vladanja ili, preciznije, pokušaja vladanja. Nažalost, sve te pokušaje plaća narod koji nema novca ni za elementarne životne potrebe, ali je prisiljen plaćati SDP-ove pokušaje vladanja i učenje na svojoj državi i svojim ljudima. I ako je od SDP-a, previše je!

Prijevremeni izbori čine se sasvim realnim i ozbiljnim političkim rješenjem.