Dvije ruže za Amera i Sonju

Piše: Ahmed Burić

Prošle sedmice vidio sam dokumentarni film “Sonja”, autorice Dragane Kanjevac. Za one koji ga nisu vidjeli, još je na repertoaru kina “Kriterion”, a govori o glumici Sonji Savić. Ona je bila ikona osamdesetih, glas i stas nove generacije, “prve medijske generacije neopterećene nacionalizmom”, kako je sama govorila. U devedesetim, u vremenu nacionalističkih divljanja, povukla se, kako se to kaže, u ljutu alternative, radila no budget filmove, predstave i performance, i venula. Poput ruže koja raste u mraku smetljišta, otišla je osam dana nakon svog 47. rođendana, dvadeset i trećeg septembra 2008. U njezinom stanu u beogradskoj Kursulinoj ulici, policija je našla samo jedan krevet, i nekoliko šprica oko njega. Bilo je to sasvim dovoljno da se zatvori policijski dosije, najvjerovatnije, iz oblasti “narkomanija” i da se na jedan život, koji je bio i veličanstven i strašan, stavi tačka.

Mi, koji smo imali sreću da smo bili njezini prijatelji, nismo je zaboravili. Film “Sonja” i knjiga  “Sonja Savić – otvorena stranica” jesu njezine biografije, ali i svjedočanstvo o jednom vremenu i generaciji kojoj je bilo dano da se formira u “svjetskosti”, knjigama, pločama, filmovima, bendovima koji su propagirali otvorenost i kosmopolitizam, da bi ih u devedesetim dočekao svršen čin. “Dabogda im’o pa nemo”, glasi kletva za koju se tvrdi da je stara jevrejska, ali sasvim se dobro slaže sa životima naših generacija. Ako svako bira put, mala je utjeha da negdje gore u zvijezdama postoji mjesto u kojem će se duša koja nije našla mir na ovome svijetu – a Sonjin duh je bio nemiran do bola – smiriti i naći vječnost.

Sonja Savić je bila heroina jednog svijeta kojeg više nema. U vrijeme kad su srpske snage napadale Vukovar, Mostar, Dubrovnik, Sarajevo, vrištala je da se čini zločin, i da se ljudima fizički uzimaju tijela, i da se oduzimaju njihove duše. Da se, kako je rekla, lišavaju kosmičkog iskustva. Neshvaćena i izopćena, gurnuta u stranu.

Zato, kad sam čuo za suludo ubojstvo Amera Pivića, koji je stradao u obračunu revolveraša u Zenici čekajući autobus, pomislio sam na Sonju. Iako su te dvije smrti po svemu različite i ne treba ih, niti ih se može, dovoditi u vezu, postoji jedna tanka nit koja ih veže. Sonju sam znao i prošla je kroz sve. O malom Ameru ne znam ništa, ali osjećam da je bio nevino dijete koje je stupilo u život. I imao snove i nadanja, očekivanja. Možda je trebao biti glumac, možda inžinjer ili plivač. No, to onima koji otvaraju vatru nikada nije važno. Njih životi drugih ne zanimaju, to je posljedica nasilja iz devedesetih i to je tačka u kojoj se sreću ove dvije, sasvim različite smrti. 

Te dvije grobnice ću obići, sljedeći put kad budem u Zenici i Beogradu, i ostaviti po jednu ružu. Ruže će znati zašto su tu. Kad već ljudi ne znaju.

I dobro je Sonja jednom rekla: “Znaš, mi se možemo boriti, ali oni su pobijedili.”