Dvadeset i treći dan: Dao sam gol

20.06.13. 08:00

Radiosarajevo.ba

Imam pedeset i pišem dnevnik. Ne znam šta mi od to dvoje izgleda čudnije. Uvijek sam se pitao zašto ljudi pišu dnevnike. Valjda misle da im je život jako interesantan pa će to svakoga zanimati. Nekako samoljubno. A i tužno. Ko uopšte ima vremena i želje da čita tuđe živote, kad jedva prati i svoj vlastiti. Ali eto, ja ću ga pisati jer će možda jednom zanimati nekog mog potomka kako je jedno ljeto proživio njegov pra pra neko. Ja bih, recimo, sve dao da mogu pročitati barem nekoliko dana života nekog mog predaka pa će možda i neki moji potomci imati sličnu želju, jer geni su geni ;-). Možda je sve ovo patetično, ali jebiga - tako je izgleda kad pređeš pedesetu. (Đuro, 29. maj 2012).

Piše: Branko Đurić Đuro

20. 6. DAO SAM GOL

Organizator Roberto me pita da li može sa mnom na set da se vozi još jedan glumac Alex. Kažem mu da me nikad više ne pita ništa slično i da se u "mom" autu....može voziti svako od ekipe kad god treba.

Zahvalan je. Sjetim se kako Simon Callow nije dozvolio da se Tanja poveze s njim kad smo snimali No Man's Land. Rene, Šova i ja smo imali malu kamp kućicu u kojoj su mogla ležati samo dvojica. Zato je u svakoj pauzi poslije ručka omiljena igra bila - ko će prije zauzeti mjesto za odmor. Simon je imao svoj ogromni klimatizirani moto-home sa frižiderom i WC-om (mi smo koristili onaj “radnički”, plastični). Na njegovom stolu uvijek je bilo svježe voće, a vrhunac ljigavosti bio je kad mu je jedan od asistenata režije ujutro pokucao na vrata i predao mu buket svježe nabranog poljskog cvijeća.

Predao mu ga je onako kao pionir drugu Titu na proslavi Dana mladosti. Taj tip se je jednom za vrijeme probe pred snimanjem, okrenuo prema meni i Reneu i ponosno (još uvijek ne znam na šta) rekao - “Gledajte momci i učite se šta je prava gluma!”, mada se nama dvojici činilo da je bard Simon malo previše nagazio “šmiru”.

Scena iz filma No Man's Land, Rene i Đuro

Popriličan šok doživio je taj “uzbuđeni obožavatelj” stranog glumca, kada ga je taj isti poslije pet dana snimanja upitao “Kako se zove ovaj film koji snimamo?”.

Uglavnom, Tanji se je jednom poslije snimanja žurilo na predstavu i upitala je može li se odvesti s njim do Ljubljane (snimali smo na Krasu). Velika, strana, filmska zvijezda je odgovorila kako bi to smetalo njemu i njegovom partneru koji su se vozili na zadnjem sjedištu. Nisam neko zlopamtilo, ali pomislio sam na to u trenutku kad su ga na festivalu u Cannesu sljedeće godine fotografi zamolili da se malo skloni kako bi mogli slikati Danisa, Renea i mene same.

Vozim se sa Alexom, ruskim glumcem koji živi u Hollywoodu. Pobijedio je na ruskom X Factoru i tako počeo svoju glumačku karijeru.... Nadam se da me unuci neće jednog dana pitati - na kom TV showu sam pobijedio i tako postao glumac.

Alex je simpatičan i duhovit mladić. Vidim da ga zabavlja to što mu se događa i da malo začuđeno posmatra sve oko sebe. Podsjeća me na turista koji je upao u sve ovo i sada slika to sve za uspomenu i da bi pokazao svojim prijateljima kad se vrati u svoj kraj.

Režiser i Đuro

Ponovo snimamo u areni ispred Santa Croce. Danas je "samo" 38 stepeni °C. Snimamo akciju u kojoj ja postignem gol. Veselim se i ostali calcianti me dižu u zrak. Između njihovih veselih uzvika registrujem i cinični - “Bravo Umbrellino!” Režiser me počinje nervirati. Malo se oslobodio i počinje me “paliti” pred svakim kadrom tako da se mi unese u facu i dere se u stilu "forzzaaaaa, andiamoooo...." i još mnogo nekih lokalnih usklika koje baš i ne razumijem najbolje.

Prvi put me iznenadi s tim, ali svaki sljedeći put kad to uradi ja se demonstrativno nasmijem i uzmaknem korak nazad.... Možda je do sada radio samo filmove o životinjama. Slijedi još nekoliko scena u kojima ja dominiram nad svim onim nabildanim mrcinama. Malo mi je sve to smiješno jer pored njih izgledam kao neki košarkaš (ali onaj iz sedamdesetih ;-) ). Nedostaje mi Tanja.... I djeca. Volio bih se sada s njima hrvati na kauču umjesto sa ovim preznojenim budaletinama ovdje.

Đuro nakon postignutog gola

Snimanje je dugo, ja sam sav mokar, prljav od valjanja po pijesku i polivanja vodom. Neki od igrača su namazani krvlju i od hrvanja s njima imam i krvave fleke po sebi. Srećom danas nema Gianfranca, samo mi još fali njegov udarac po leđima. Poslije ovakvog dana tuš nije dovoljan, napunim punu kadu hladne vode i legnem unutra. Čini mi se kao da moja toplota zagrijava vodu.

Poslije povratka u normalno stanje, ruski producenti me zovu na večeru i kažem im da može nešto na brzinu jer sutra imam pickup u pet ujutro. Oni kažu da nema problema jer ni oni ne bi dugo ostajali.... Vraćam se u hotel u dva poslije ponoći!