Dvadeset i prvi dan: Zovu me Umbrellino

18.06.13. 08:00

Radiosarajevo.ba

Imam pedeset i pišem dnevnik. Ne znam šta mi od to dvoje izgleda čudnije. Uvijek sam se pitao zašto ljudi pišu dnevnike. Valjda misle da im je život jako interesantan pa će to svakoga zanimati. Nekako samoljubno. A i tužno. Ko uopšte ima vremena i želje da čita tuđe živote, kad jedva prati i svoj vlastiti. Ali eto, ja ću ga pisati jer će možda jednom zanimati nekog mog potomka kako je jedno ljeto proživio njegov pra pra neko. Ja bih, recimo, sve dao da mogu pročitati barem nekoliko dana života nekog mog predaka pa će možda i neki moji potomci imati sličnu želju, jer geni su geni ;-). Možda je sve ovo patetično, ali jebiga - tako je izgleda kad pređeš pedesetu. (Đuro, 29. maj 2012).

Piše: Branko Đurić Đuro

18. 6. ZOVU ME UMBRELLINO

Danas je u Firenci još veća vrućina nego juče. Srećom, danas nema nijedne utakmice i arena je pretvorena u studio za snimanje našeg filma. Umjesto publike svuda okolo je razapeto zeleno platno - takozvani green screen. To je filmski trik uz pomoć kojega će se kasnije u filmu dodati publika.

Na setu upoznam prave calciante koji su se juče borili (na život i smrt) u ovoj istoj areni. Kažu da su juče (moji) azzuri pobijedili i ja im (kao njihov vođa) čestitam. Svi na sebi imaju tragove od jučerašnjeg meča. Rane, modrice.... jedan ima zamotanu glavu i kažu da mu fali pola uha, ali da je on još dobro prošao jer su dvojica naših i jedan njihov još u bolnici. Plemenit sport, nema šta. Calcianti me zagledaju i vidim da me između sebe tiho komentiraju. Nisam siguran da su baš oduševljeni svojim novim vođom. Danas je ovdje temperatura još veća nego juče i zato kamen na trgu i pijesak koji je nasut po cijelom trgu, jednostavno gore.

Nismo ni počeli s probama i tek je 10 sati, a svi smo već potpuno mokri. Pored mene je non stop asistentica koja me opskrbljuje s vodom i cijelo vrijeme mi drži suncobran iznad glave. To calciantima predstavlja nepresušni izvor zajebancije na moj račun. Svi oni stoično podnose sunce koje im prži glave, a “njihov vođa” se krije iza suncobrana koji mu drži ženska - strašno. Čujem da sam dobio od njih i novi nadimak. Kad između sebe govore o meni zovu me “Umbrellino”. Trudim se da gubim što manje energije jer znam da će danas biti jako naporno snimanje. Šutim, pijem vodu, znojim se, hiberniram. Najprije se snima scena bez mene.

Nekoliko italijanskih glumaca koji igraju calciante iz ekipe crvenih, već u prvoj probi daju svoj maksimum. Ne mogu vjerovati kako su se uživili u svoje uloge. Jedan od njih je rekao jutros reditelju da ne želi da se druži sa mnom niti izvan seta jer igramo najveće neprijatelje i to bi ga sprječavalo da se “ufura u ulogu”. Gledam pripreme za njegov prvi kadar i vidim da je “ufuran” i mnogo više nego što bi trebalo. Prije takea se koncentriše tako da sam sebe šamara i ispušta krike. Ne volim glumce koji nemaju bar minimum distance od lika (i djela ;-) ) i koji mistificiraju svoj posao. Jedna od prvih lekcija od Stanislavskog koje se sjećam sa akademije je bila priča o glumici koja (u zanosu strasti) slučajno slomi čašu i poreže se do krvi. Nažalost, danas postoje glumci koji su spremni da se porežu do krvi svjesno. Kao - on toliko padne u lik da više nema granice između njega i njegove uloge.

Onda još svi oni egzibicionisti koji glumu shvataju kao neko totalno predavanje, žrtvovanje, kao neki trans, širenje energije.... i onda se u predstavi valjaju goli po podu, mažu mesom i životinjskom krvlju, masturbiraju pred publikom, povraćaju....a da i sami u stvari nemaju pojma zašto to rade. Da ne pravim sada digresiju (povukla me nizbrdica), ali jednom moram još napisati par riječi o kritičarima i naivnoj publici koje je stid priznati da ne razumiju takve performanse, happeninge, instalacije, body-arte.... (predstava je tako banalna riječ) i zato ih proglase za “umjetnost”.

“Motore!....Partito!....Azione!” - prolome se glasno komande za snimanje i ovaj italijan, koji igra mog (ljutog) neprijatelja i zato sa mnom neće komunicirati ni izvan seta, u svom prvom takeu - iščaši koljeno! Ekipa je u šoku, on se savija od bolova ležeći na pijesku.... na sreću, ambulantni auto je na setu i već poslije nekoliko minuta odvoze ge u bolnicu.

Snimanje je prekinuto i ekipa ima sastanak. Dolazi i zabrinuti producent Gianfranco, koji i pored svoje brige ne propusti priliku za naš tradicionalni pozdrav - opali me po leđima. Ne smeta mu ni činjenica da sam totalno preznojen, odlazi brišući ruku od pantalone. Počeću da ga izbjegavam.

Odluka je pala - prekidamo snimanje za danas. Moj vozač Viktor me vraća u hotel. Auto je već toliko rashlađen, kad uđem unutra, da me u trenutku zaboli glava. On je ponosan što mi je pripremio takav doček i zato mi je nezgodno da mu kažem da ipak malo poveća temperaturu. Sa +41 stepena (toliko je danas u Firenci) sjedam u frižider i odlazim u hotel.

Na večeri s Stefanom i glumcima saznam da je moj “ljuti protivnik koji ne želi da se druži sa mnom izvan seta” istegnuo ligamente na koljenu, da je dobio longetu i da ćemo sljedećih dana snimati scene bez njega.

Obožavam Italiju zbog hrane i zbog njihovog odnosa do nje. Naručim raviole od ricotte i špinata sa umakom od šparoga i raduje me da su ostali naručili druga jela. Znam da slijedi ono “Mmmmmmm, probaj ovo molim te!” i već se tanjiri izmijenjuju preko stola. U razgovoru shvatim da italijani imaju dva stepena deminutiva za riječ komad - pezzo. Pezzetto i pezzettino! Siguran sam da to dolazi iz njihovog odnosa do hrane. Kod nas bi teško mogao reći - “Daj mi “komadićić” pite, da probam!”. Kod nas nema komadićića, samo komadi i komadine. Čak i komadić zvuči kod nas nekako previše.... ženskaksto (da ne kažem nešto drugo pa da pomislite da sam homofob ;-) )

I tako, pezzettino po pezzettino - u hotel se vratim krepko poslije ponoći.