Đuro Ivković, nevesinjski policajac koji nas uči kako biti čovjek

Piše: Dragan Bursać za Al Jazeeru

Đuro Ivković, policajac iz Nevesinja, živio je samo po jednom pravilu - najvažnije je sačuvati svoj obraz i porodicu. Mnogi će reći: pa to može svako. Na žalost, posljednji rat nas je uvjerio da to može rijetko ko. A, Đuro, Đuro je čuvao svoj obraz tako što je čuvao ne svoju, nego ljudsku porodicu. Svako ko je čovjek bio je dio njegove porodice.

Lov na ljude zbog njihovog imena

Memljivo jutro u podrumu policijske stanice u Nevesinju. Jul 1992. godine. Stanica prepuna zarobljenih Bošnjaka. Ljudi su, samo zbog drugačijeg imena i prezimena, hapšeni, preciznije - poput zvijeri hvatani u lovu na ljude i tako bespomoćni dovođeni u lagum nevesinjske stanice policije. Taj podrum, ta stanica, početkom ljeta '92. bila je premala da usisa sve ljude koje je nacionalistički velikosrpski gnijev trpao u betonske prostorije i tamo ništio.

Hajku na ljude predvodili su Krsto Savić, tadašnji načelnik Centra službe bezbjednosti Trebinje, te Milko Mučibabić, policajc iz Nevesinja. Bošnjačko stanovništvo se masovno hapsi, zatvara, ubija...

A kakvo je zlo bila Policijska stanica u Nevesinju, osim deportacija i smrti Bošnjaka, svjedoči još jedna činjenica: najmlađa zatočena osoba bila je beba od pet mjeseci. Da, dobro ste pročitali.

Smrt s odloženim dejstvom

U taj pakao, kao zarobljenici, 29. jula stižu dječaci iz porodice Ćatić - Irfan 11 godina, Džemal 12 godina i Dženis osam godina. Uboga i bespomoćna dječica. Ni mrava nisu zgazila, ali u očima krvoloka, naspram petomjesečne bebe, oni su uveliko "balijski mudžahedini". Konvencija o pravima djeteta, Ženevska konvencija - ne postoji to u hercegovačkom paklu. I još su mali Ćatići srećni. Jer su - živi.

Majka, otac, dedo i nana, koji su zarobljeni sa dječacima, ubijeni su odmah. Ista sudbina je čekala i troje djece. Samo odložena. Smrt sa odloženim dejstvom, koja strahom para utrobu ionako istraumiranih mališana. Smrt koja je te 1992. godine u Nevesinju progutala 305 Bošnjaka i 12 Hrvata. Smrt koja je odnijela kosti sasvim male djece i beba.

A onda se pojavljuje Đuro Ivković. Đuro je mogao mučiti, zlostavljati i ubiti dječicu, kao što su to radile i njegove "kolege". Ali, on je, čuvajući obraz i porodicu kao svjetsku familiju ljudskosti, uspio svu trojicu dječaka izvući iz zatvora, a onda i organizovati njihovo prebacivanje na sigurnu terotoriju.

"Ja tom čovjeku nikada ne mogu zaboraviti", kazao je mnogo kasnije Irfan Čatić, koga je Đuro, sa trojicom njegove braće, izvukao iz nevesinjskog zla.

No, Đuro i njegov ljudski poriv nije se tu zaustavio. Trebalo je nekako barem umanjiti posljedice užasa i zla koje se zvalo Stanica bezbjednosti u Nevesinju. Da, i bebe su bile zatočene. Da, među njima su bili i šestomjesečna beba i djete od tri godine Nure Mičijević. Pored hrabrosti, trebalo je hladnokrvnosti, požrtvovanosti i umješnosti. A to je Đuro Ivković imao.

Kompletan tekst pročitajte na ovom linku.