Dobro će uvijek pobijediti zlo, ljubav će uvijek pobijediti mržnju

Dan mi je počeo s Natinom pričom o Trebevićkoj žičari. Čekao sam početak ceremonije kojom će nakon 26 godina u promet biti pušten jedan od simbola grada i čitao još jednu u nizu priča koje napisala iz dubine duše. Volim njene tekstove, teški su, uvijek mi se spusti tona tereta na pluća, knedla stane u grlu, ali iz njih prosto "pršti" emocija i koliko god se trudio ne možeš ostati ravnodušan.

Odrastao sam uz priče o Trebevićkoj žičari i da budem iskren kako je vrijeme prolazilo sve sam manje vjerovao da ću se jednog dana na Bistriku ukrcati u gondolu i krenuti prema Trebeviću. Najavljena je kiša, a eto oblaci su odlučili da se raziđu i Sarajevu, žičari, nama svima za rođendan poklone lijep i sunčan dan.

Ni ta ceremonija, svečana, a one su inače, bar po mom ukusu, uvijek suvišne, nepotrebne, ponekad i degutantne, jučer, eto, nije bila takva. Opet rade emocije, čini mi se da niko od prisutnih nije ostao ravnodušan. Pa čak ni oni "strendžeri". Osjećaj ljubavi, ponosa, sreće, nostalgije, nekako se osjetio u zraku. Sve je bilo nabijeno emocijama, a žičara koja je posljednjih 26 godina živjela samo u sjećanjima i podsjećala na zvjerstva počinjena pod komandom paljanskih zlotvora, opet je postala simbolom grada, sreće i ljubavi.

Postala je spomenik ljubavi dvoje ljudi. Filantropa Edmonda Offermanna i nuklearne fizičarke, Sarajke, Maje Serdarević. "Yes we can" (Da mi to možemo), rekao je Offermann, a Maja nije mogla sakriti suze. Čekali smo. Dugo. 26 godina. Ali, samo da bi vidjeli ono što već znamo. Prije ili kasnije, dobro će uvijek pobijediti zlo, ljubav će uvijek pobijediti mržnju. Žičara je samo jedan u nizu dokaza za to.

Sarajevo je jučer bilo čarobno. Baščaršija okupana suncem uživala je u nastupu Divanhane i sevdahu, bašte su pune, rijeke ljudi kreću se prema Vijećnici, još jednom simbolu Sarajeva koji je ustao iz pepela. Samo još most i nekih dvjestotinjak koraka dijeli ih do gondole i vožnje koja se ne može opisati riječima. Zvuči to kao floskula, ali kao neko ko je "bacio" pogled na grad sa svakog okolnog brda ili planine, počevši od Bukovika, preko Borija, pa sve do samog Trebevića, mogu sa stopsostonom sigurnošću reći - žičara je jedno posebno i nezaboravno iskustvo.

A kada sljedeće zime, na planine s kojih je mržnja skoro četiri godine sijala smrt, izađu najbolji mladi sportaši Europe, kada se zavijore zastave svih naroda i narodnosti Starog kontinenta, dobro i ljubav će odnijeti još jednu pobjedu. Je l' Saraj'vo gdje je nekad bilo? Jeste! I raste, ustaje, diže se, živi, ima dušu, voli, pati, bori se, ne odustaje.