Dunja Blažević: Da li žensko pitanje još postoji?

U svom tekstu Da li žensko pitanje još postoji?, objavljenom u knjizi Dolje ti rijeka, dolje ti je pruga/Žene u Bosni i Hercegovini (Buybook, 2011.), Dunja Blažević upoređuje situaciju na planu borbe za ženska prava u društvu i statusa feminističke teorije prije 25 godina i danas, podcrtavajući da se nije mnogo toga promijenilo.

Dunja Blažević (Zagreb), istoričarka i kritičarka umjetnosti, kustosica i producentica. Profesionalnu karijeru započinje kao kustosica u galeriji Studentskog kulturnog centra u Beogradu. Od 1981. godine autorica je i producentica mjesečnog programa TV Galerija. Od 1990. do 1996. godine živi i radi u Parizu. Od 1996. godine do danas radi kao direktorica Centra za savremenu umjetnost u Sarajevu. Kustosica je velikog broja samostalnih i kolektivnih izložbi širom bivše Jugoslavije, ali i u Francuskoj, Austriji i Njemačkoj. Sarađivala je, između ostalih, sa Centrom Georges Pompidou iz Pariza kao i sa Museum Moderner Kunst Stiftung Ludwig u Beču. Objavila je veliki broj članaka u lokalnim i međunarodnim umjetničkim časopisima, katalozima i drugim publikacijama. Živi i radi u Sarajevu.

„Odgovor na pitanje iz naslova je potvrdan. Žensko pitanje i dalje postoji, ne samo kod nas. Ono se danas ispoljava u drugačijim, zaoštrenijim socijalnim,političkim, ekonomskim, kulturnim uvjetima; nego što je to bio slučaj prije 25 godina, kada je organizirana prva međunarodna konferencija – seminar pod naslovom Drug-ca žena (Studentski kulturni centar, Beograd, 1978).“

Taj događaj su organizirale Nada Ler-Sofronić, Žarana Papić i sama Dunja Blažević, a Drug-ca žena je značila radikalnu kritiku dotadašnjeg, jedinog legalnog načina organiziranja žena kroz Socijalistički savez radnog naroda. Konferencija Drug-ca žena je za posljedicu imala osnivanje ženskih studija u Zagrebu, Ljubljani i Beogradu, a potom i u Sarajevu 1998. godine.

„Od tada do danas percepcija feminizma u široj javnosti nije promijenjena. Ona je negativna ili pežorativna. Objašnjavanje i populariziranje značenja, smisla, emancipatorske suštine ovoga pojma je i dalje jedan od važnih zadataka ženskih studija i organiziranih ženskih aktivnosti.“

Premda ne tako snažno kao što je to u oblastima u kojima je koncentrisana politička i ekonomska moć, u umjetnosti i kulturi još uvijek prepoznajemo više ili manje vidljivu diskriminaciju žena, smatra Blažević.

„Govoreći o današnjoj umjetničkoj sceni u svijetu, a posebno kod nas, primjećujemo predominaciju žena umjetnica. Ovaj novi fenomen je jasno uočen u kritici i teoriji umjetnosti, ali nedovoljno obrađen kod nas. U radovima bosanskohercegovačkih umjetnica očita je rodna samosvijest i svijest o društvenom položaju žena, kao i implicitna, ili eksplicitna kritika seksizma i vladavine patrijarhalnog mentaliteta. Preduslov za bavljenje ovim fenomenom je postojanje feminističke kritike i teorije koje, nažalost, kod nas još uvijek nema, ili se svodi na pojedinke i pojedince, koji ne mogu“pokriti” sve umjetničke oblasti. Sa druge strane, same umjetnice se ne izjašnjavaju kao feministice, iako to i ponašanjem i radom jesu.“

Uz teks je priložen manifest koji je Dunja Blažević radila sa umjetnicama Amrom Zulfikarpašić, Almom Suljević,Gordanom Anđelić-Galić i Šejlom Kamerić 2003. godine, a kojem je povod bio dodjela ateljea pri kojoj žene, uprkos tome što su aktivnije i brojnije u umjetničkoj i izlagačkoj aktivnosti, nisu imale šansu. Te 2003. godine u Sarajevu, a jednako je i danas, umjetnice su trpile:

Spolnu diskriminaciju
„Primjer: ni jedna žena – umjetnica, od rata do danas, nije uspjela riješiti problem radnog prostora, ni privatno (nepremostive birokratsko-administrativne prepreke pri pokušaju dobijanja dozvole za dogradnju, nadgradnju, adaptaciju...), ni putem bodovnih listi za dodjelu ateljea pri strukovnim udruženjima. Da biste u javnom životu, profesionalnoj promociji ili na radnom mjestu dostigle status muškog kolege, treba da budete više puta bolje i pametnije od njega. Ukoliko ste u vlastitoj profesiji uspješne, kršite tradicionalne patrijarhalne modele ponašanja i podjele spolnih uloga. Zato ste svakodnevno izložene neadekvatnom vrednovanju, omalovažavanju, svjesnom i nesvjesnom vrijeđanju, što se u našoj sredini smatra lokalnim humorom, smislom za šalu, ili naprosto normalnim.“

Profesionalnu diskriminaciju
„Primjer: ne postoji mjesto, tijelo, adresa na koje se možete obratiti da biste riješile bilo koji problem ili ostvarile svoja prava koja temeljite na vlastitim radno–biografskim referencama. Vaši legitimni zahtjevi nemaju gdje biti razmatrani i valorizirani na osnovu profesionalno uspostavljenih kriterija i na osnovu transparentno utvrđenih pravila igre, u bilo kojoj oblasti.“

Političku diskriminaciju
„Primjer: od prilike do prilike, olako i neobavezno, ali po posljedicama izuzetno opasno, dobijate diskriminirajuće političke etikete, uprkos činjenici da niste članica moćne političke stranke, ili upravo zbog toga što ne pripadate nijednoj stranci, profitabilnom (privatnom) političkom ili nacionalnom lobiju.“

„Preostaje borba svim legalnim sredstvima protiv MOČVARE“, zaključuje Dunja Blažević u svom tekstu.