Drugi dan: Planovi za prošlost

Juče sam proslavio svoj pedeseti rođendan. Danas sam odlučio da počnem pisati dnevnik. Ne znam još zašto ali tako sam odlučio. Uvijek sam se pitao zašto ljudi pišu dnevnike. To mi izgleda kao da misle da je njihov život tako zanimljiv i da će svako htjeti da pročita šta se je njemu sve dešavalo. Nekako samoljubno. A i tužno. Ko uopšte ima vremena i želje da čita tuđe živote, kad jedva prati i svoj vlastiti. Ali eto, ja ću ga od danas pisati. Možda će jednom zanimati nekog mog potomka kako je živio njegov pra pra neko. Ja bih recimo sve dao da mogu pročitati barem nekoliko dana života nekog mog predaka pa će možda i neki moji potomci imati sličnu želju, jer geni su geni ;-). Možda je sve ovo patetično ali jebiga - tako je izgleda kad pređeš pedes'tu (Đuro, 29. maj 2012).

Piše: Branko Đurić Đuro

30. maj PLANOVI ZA PROŠLOST

Telefon! Iritantno zvono me budi iz najdubljeg, najslađeg, najpotrebnijeg sna. Jedva shvatim ko sam, a kamoli gdje sam i u mraku napipam slušalicu. Ženski glas mi usplahireno objasni da je ekipa završila noćno snimanje ranije i da producent hoće da ja dođem na snimanje sad i da snimamo scene predviđene za sutrašnju noć. Pogledam na sat - 12:34! Pokušavam joj objasniti da sam umoran i da sam sinoć imao rođendan i da sam spavao tek sat vremena i da ću, ako sad dođem na set, izgledati kao krpa... ali, ona je neumoljiva. "Producent je rekao da vas dovedemo na snimanje!" kaže oštro. "Ne mogu!" kažem ja još oštrije. To je malo zbuni. "Najbolje je onda da razgovarate direktno sa Fabriziom!?" "Tačno tako!", odgovorim kratko mada nemam pojma ko je uopšte taj Fabrizio.

Pomislim kako je to ime dobro u svrhu prepadanja nekoga ko mora nešto da uradi, a neće. Ono kao - ako ne budeš to uradio, doći će Fabrizio pa ćeš onda vidjeti!  "Neka me on samo zovne pa ću mu ja sve objasniti." Prekinem vezu i odmah zovem recepciju. "Ako me ko bude zvao, molim vas, nemojte ga prevezati! Spavam." Spustim slušalicu, okrenem se na drugu stranu i utonem u jastuk. Sjetim se da sam plaćen po danu snimanja i pomislim kako sam si sad iz džepa izbio solidnu sumu, ali želja za spavanjem je mnogo jača od svega. Šta košta nek' košta, za rođendan ću se počastiti jednim snom. Laku noć!

O, otkud ja!

Probudio sam se krasno naspavan u 10:46. Osjećao sam malo grižnju savjesti i malo više glad. Siđem na doručak i utolim glad, a kafa (tačnije kapućino) mi samo pojača grižnju savjesti zbog onoga sinoć. Odem do recepcije da pitam da li su me sinoć nastavili zvati ovi iz produkcije, ali je recepcioner iz nove smjene i nema pojma ni o čemu.

Civitavecchia (Foto: Privatni album)

Čitav dan sam šetao po Civitavecchiji. Dan je bio kao stvoren za to. Razmišljao sam o svemu i u glavi pravio neke planove za prošlost. Nije mi nikako išlo u glavu da imam već dva dana više od pedeset godina. Pola vijeka. Uvijek gledam sve kao zajebanciju, ali pola vijeka nekako i nije zajebancija. Dok sam šetao pored mora osjećao sam se lagano, možda zato što sam se konačno dobro naspavao, ali kad sam prešao ulicu i hodao pored izloga, ugledao sam sebe u izlogu. Iznenada. Onako nespreman. Kao kad ugledaš na sred ulice negdje daleko od kuće nekog starog znanca. Ono kao - "O, otkud ti ovdje!?" Stao sam, kao da gledam nešto u izlogu, a gledao sam sebe. Dugo sam se gledao. Starog znanca, negdje daleko od kuće.

Kad sam se vratio u hotel dobio sam poruku da će vozač doći u 18:00. Dobio sam i dispoziciju za taj dan. Iznenadilo me je da su u njoj bile za noćas planirane apsolutno sve moje scene. Agent mi je rekao da ću imati dva dana snimanja i imao sam kartu za nazad za prekosutra popodne, ali izgleda da ću sve završiti za jedan dan. Shvatio sam. Producent me je vjerovatno htio tako "kazniti" za sinoć i uštedjeti jedan dan snimanja sa mnom. Odmah sam nazvao agenta i ispričao mu sve. Bio je zabrinut. Znam da to nije zbog mene nego zbog toga što će tako i njegova zarada biti prepolovljena. Predložio sam mu da zahtijeva da producent svejedno plati sumu koju smo dogovorili za dva dana, jer tako je bilo ponuđeno i zato sam (između ostalog) i prihvatio ulogu. Federico je uvijek nekako oprezan (da ne kažem isprepadan) i kaže da ga je strah da to oni neće prihvatiti. Ja ga malo napalim i kažem da onda neću ni snimati nego idem fino nazad kući prvim avionom. Nazvao me je poslije desetak minuta i već po tonu kojim se javio sam shvatio da nam je uspjelo. Ponosno je rekao: "Sve je dogovoreno, honorar ostaje isti!"

Naveče, kad sam došao na snimanje, svi iz ekipe su se zahvaljivali za sinoć. Pošto sam ja odbio da dođem oni su lijepo završili snimanje u 12.30 umjeso u 5.00. Bio sam glavni. Kad sam iz svog motohoma krenuo u masku, sreo sam Lucu. Brinulo me je kako će on reagirati na sve. Namignuo mi je u prolazu i sa smješkom tiho rekao: "You motherfucker!".

Jadni šeik

Masker, s čijim bratom Maurom sam snimao prošli put u Italiji, je prokomentirao moj gest od sinoć u tipičnom Rimskom slengu - "Maca, che du coioni!"

Jahta 'jadnog' šeika (Foto: Privatni album)

Snimanje je bilo dugo i bez pauza za disanje. Stvarno su nabili tempo u cilju da sve snimim u jednoj noći. Nisam imao ništa protiv jer sam znam da ću već sutra, ako nam to uspije, biti kod kuće. U jednoj sceni imao sam strašno dug monolog i Luca je svaki put isistirao da to izgovorim još brže. Uvijek sam imao probleme sa učenjem teksta, pogotovo kad igram na engleskom. U svom jeziku mogu i da improviziram i svaki put kažem monolog malo drugačije, ali na engleskom ili bilo kom drugom jeziku (do sada sam igrao još na italijanskom, ruskom, albanskom, makedonskom, španskom....) je to prava mora. Koncentrišem se i duboko dišem pred svakim takeom, kao skijaš prije slaloma. Pomislim na Jureta Košira. Hoću li izvoziti sve kapije na stazi. Srećom to je jedna od prvih scena koje noćas snimamo i ja sam još uvijek svjež - svaki take sam sve sigurniji iako Luca zahtijeva svaki put brži tempo. Nastavljamo snimanje u brodogradilištu na nekoj ogromnoj (ali stvarno ogromnoj) nedovršenoj jahti za koju kažu da je grade za nekog šeika, ali su zaustavili gradnju prije dvije godine jer mu je ponestalo love. Jebiga, kriza udara i šeika. Moraće se još malo "stiskati" na staroj jahti od samo 100 metara.

Ekipa je odlična i Luca je dobro raspoložen, sve ide kako treba, završavamo na nedovršenoj jahti od jadnog šeika i selimo se u luku. Prelazimo na novi objekat i u novi dan...

Prvi dan: Čovjekov najbolji prijatelj, krevet