Dragan Bursać: Kad kamen proplače za 114 ubijenih ljudi

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Ehej to je 114 ubijenih mostarskih civila, koji su prije tri decenije lovljeni kao zvijeri, a onda u prvom masovnom ratnom zločinu u Hercegovini nakon mučenja ubijani. I na deponiji pobacani. I niko nikada odgovarao nije. Pamtimo li?

Piše: Dragan Bursać za portal Radiosarajevo.ba

Trending

Izrečena presuda: Marinkoviću 45, a Macanu 15 godina zatvora za ubistvo sarajevskih policajaca

Na današnji dan, 13. juna prije 30 godina u režiji srpske parapolicije i JNA izveden je najveći masovni zločin u Mostaru i Hercegovini.

Tada su četnici, JNA vojnici i pripadnici paravojske iz više skloništa, kuća i stanova, u širem području Zalika i sjeverne mostarske kotline, odveli i brutalno likvidirali 114 mostarskih civila Bošnjaka i Hrvata, čija su tijela, tog ljeta ‘92, uoči povlačenja JNA, pronađena masakrirana na deponijama smeća Uborak i Sutina.

Ne deponijama smeća, ehej Bože!?

A priča je na stotine, priča je koliko i ubijenih. Ili više.

I ništa. Jedno veliko ništa. Ali nije to najgore. Pa opet...

Kad su nevini ljudi lovljeni kao zvijeri

"Teško je ostati bez familije, bez čitave familije kao što sam ja, jer su mi u ovom ratnom zločinu ubijeni dva brata i otac. Majka mi je 15 dana poslije njih preminula", zabilježila je Historija.ba izjavu jedne od preživjelih osoba.

I ništa. Jedno veliko ništa. Ali nije to najgore. Pa opet...

Maleni Adnin Hasić imao je samo jedanaest godina, kad su mu otac i majka uhvaćeni kao zvijeri, dok su pokušavali pobjeći iz Zalika, a kasnije su mučeni pa ubijeni. Dječaka Adnina su njegovi roditelji na početku rata odveli u Drežnicu, a oni su se vratili u grad. Ali, kada su shvatili što ih čeka, pokušali su pobjeći prema Jablanici.

"Presrela ih je četnička patrola, zarobila i odvela na stadion Lokomotive, da bi kasnije s ostalima bili ubijeni. To su uradili mahom naši lokalni Srbi uz pomoć JNA, rezervista, paravojnih formacija, šešeljevaca, više ne znam ni ja kako da ih zovem", priča ogorčeno Adnin za Deutsche Welle.

I ništa. Jedno veliko ništa. Ali nije to najgore. Pa opet...

"Odveli su ih Srbi iz grada koji su bili s nama. Jedan od njih je bio upravnik skloništa u kojem smo mi bili. Ujutro je otišao u policijskoj uniformi, a kad je došao po ljude došao je u vojničkoj. Odveli su ljude u Sjeverni logor (bivšu kasarnu JNA, op.aut) i više ih nismo ni vidjeli. Iz Zalika je odvedeno 58 ljudi", kaže Amra Rahmić za Deutsche Welle.

A Mehmed, Amrin suprug, čovjek sa još 57 komšija stupa u koloni, tog 13. juna 1992. prije tačno tri decenije. Svi ti ljudi, civili, bili su u skloništu. A onda su došli po njih. Šešeljevci, kojekakvi četnici, vojnici JNA, komšije Srbi u konačnici...

Ljudi su ubijeni su na deponiji smeća. Kao zvijeri, kažem. A sve zbog "pogrešnog" imena i prezimena.

Amra je svoja bolna sjećanja detaljno opisala u knjizi Kad kamen proplače, a spremna je, kaže, o onom što se dogodilo svjedočiti i na Sudu BiH.

Hoćemo li se sjetiti, Bože moj, nakon svega ubistava članova porodica Ćućurović, Grebović, Azinović, Kolobara i Cokić...hoćemo li se sjetiti kako su nevini ljudi, čitave familije zatrte na svojim kućnim pragovima???

I takvih priča je 114 najmanje. Koliko i mrtvih, koliko i ubijenih ljudi.

I ništa. Jedno veliko ništa. Ali nije to najgore. Pa opet...

Sud, Bog ili đavo?

Pa opet, hoće li se sud, Bog ili đavo sjetiti da je tada Momčilo Perišić bio na čelu JNA vojske ubica? Hoće li se sjetiti taj Sud, Bog ili đavo kako je tada početkom rata sa sprdnjom Perišić najavljivao granatiranja pojedinih dijelova Mostara, koja su potom uslijedila? Hoće li se sjetiti pomenuti Sud, kako je u konačnici taj Perišić nakon svega oslobođen odgovornosti za granatiranje Zadra, a kako se Mostara ta pravda zemaljska nije niti sjetila?

I hoće li se onda neko sjetiti 700 ubijenih građana ovog grada, i zločina na Uborku, Sutini i Zaliku? Perišić, po pravdi ovog svijeta još nije terećen, iako je tadašnjoj haškoj tužiteljici Carli del Ponte predana sva dokumentacija o ovom zločinu.

"Nadamo se da će do kraja godine Tužilaštvo konačno podići optužnice. Moram naglasiti i kako pouzdano znamo da je dosad preminulo 12 osumnjičenika", rekao je nedavno Adnin Hasić, predsjednik Udruženja porodica stradalnika

Hoće li riječi onog malenog Adnina, kome su monstrumi ubili roditelje, a danas Čovjeka i borca za istinu ostati samo riječi? Ili će se Tužilaštvo početi miješati u svoj posao? Vidimo da biologija, bez kazne, odnosi osumnjičene.

I da znate, bez obzira na dokaze, svjedočenja ogromnog broja svjedoka, među kojima su bili i ljudi koji su preživjeli strijeljanja, sudovi u Bosni i Hercegovini do danas nisu podigli nijednu optužnicu za ovaj zločin. Nijednu!

Čini se da u ekonomiji smrti, u ekonomiji zločina bez kazne nije bio dovoljno krivice za 114 ubijenih civila, koji su lovljeni i odvođeni, a onda prije tri decenije u prvom masovnom velikom zločinu u Hercegvini ubijani. I na deponiji odlagani.

I ne zaboravite da je prva velika masovna grobnica pronađena upravo ovdje.

Prva masovna grobnica, a ubice, nalogodavci i logističari slobodni ljudi. Do dan danas. Tri decenije i 114 ljudskih tijela dalje. Malo li je?

Za ovaj zločin niko nikada nije odgovarao!

Znamo li? Pamtimo li? Sramimo li se?

Hoćemo li se sjetiti, ili će ostati samo onaj kamen koji plače iz potresne knjige Amre Rahimić.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba